Danas se ne može pročitati knjiga ili pogledati film, a da se ne otkrije trauma iz prošlosti. U New Yorkeru, Parul Sehgal ovo naziva The “zaplet traume” — priče koje se usredotočuju na traumatična prošla iskustva lika koja zgodno objašnjavaju svo današnje ponašanje i osobnost. Priča se stalno vraća na tu ranu kao ključ za razumijevanje tko je lik, često kroz otkrivenje ili strukturu flashbacka gdje postupno učimo o tome “što se stvarno dogodilo”.
Razmotrite Yellowstone, gdje disfunkcija obitelji Dutton potječe iz majčine smrti i Johnovog grubog roditeljstva, objašnjavajući posebnu slomljenost svakog djeteta. U Greyjevoj anatomiji, Meredithina “mračna i prevrtljiva” osobnost proizlazi iz majčine Alzheimerove bolesti i problema s napuštenošću. Gotovo svaki lik ima definirajuću traumu; Ubojstvo Derekova oca, Cristinin PTSP u zrakoplovnoj nesreći. Poruka je jednostavna: prošlost ne samo da utječe na vas, ona vas i definira. Vi ste ono što ste bili i uvijek ćete biti.
Ono što me muči kod ovog načina razmišljanja je pretpostavka o postojanosti. “Ovo sam ja,” kažu mi.
Ali evo što istraživanje zapravo pokazuje: većina ljudi koji prolaze kroz teška razdoblja otporni su, doživljavaju male ili nikakve trajne psihičke promjene zbog svog iskustva. Kada su u pitanju problemi vezanosti, postoje vrlo malo dokaza da rana iskustva određuju ishode odraslih. Da ponovim to: postoji vrlo malo dokaza da rana iskustva određuju ishode u odrasloj dobi.
Dok vaše rane interakcije utječu na to kako se odnosite prema drugima kao odrasla osoba, veza je iznenađujuće slaba. Istraživači su otkrili da se mnogi ljudi koji su imali roditelje koji su ih podržavali još uvijek bore s nesigurnim vezama, a mnogi ljudi s teškim djetinjstvom na kraju se osjećaju sigurno u svojim odraslim vezama. Jednostavno rečeno, temelji nisu sudbina.
Umjesto da razmišljate o prošlim poteškoćama i dopustite im da postanu središnji dio vašeg identiteta, istraživanje sa Sveučilišta Stanford otkriva učinkovitiji put naprijed. U randomiziranom kontroliranom ispitivanju provedenom dvije godine nakon vrhunca pandemije COVID-19, istraživači su vodili sudionike kroz jednosatnu intervenciju osmišljenu da promijeni njihov način razmišljanja o njihovom iskustvu karantene.
Intervencija je uključivala gledanje kratkih videozapisa koji su naglašavali kako ljudi često rastu kao rezultat proživljavanja teških ili prijelomnih događaja. Zajednička područja rasta uključivala su razvijanje veće zahvalnosti za život, jačanje odnosa, produbljivanje duhovnosti i traženje novih prilika.
Nakon gledanja videa, sudionici su se u pisanom obliku osvrnuli na svoje trenutno razmišljanje o dugoročnom utjecaju pandemije i potencijalnim područjima rasta kojima bi mogli težiti u svojim životima. Rezultati su bili zapanjujući: oni koji su primili intervenciju pokazali su niže razine depresije tri mjeseca kasnije u usporedbi s kontrolnom skupinom. Krvni testovi također su otkrili niže razine C-reaktivnog proteina, upalnog markera povezanog s kroničnim stresom i bolešću.
Ako imate problema s napredovanjem nakon teškog razdoblja, evo nekoliko pitanja koja trebate razmotriti:
- Kako su se vaši odnosi promijenili kao rezultat ovog događaja?
- Na koje ste načine primijetili da ste postali jači ili otporniji?
- Kako se promijenio vaš osjećaj za ono što je važno?
- Koje biste promjene željeli unijeti kako biste bolje odredili prioritete onoga što vam je najvažnije?
- Postoje li neke navike ili rutine kojih biste se željeli osloboditi?
Ono što se ovdje može zaključiti nije “misliti pozitivno”. Umjesto toga, to je vraćanje nijansi, suzbijanje katastrofiziranja i izazivanje uvjerenja da ste trajno slomljeni i ranjivi.
Pitanje nije što vam se dogodilo; to je ono što ćeš sljedeće učiniti.
Želim ti sve najbolje,
dr. Samantha Boardman
