Piše: Marija Tokić Miličević/MTMVox
Rođen 1974. godine u njemačkom Freisingu, u obitelji hrvatskih gastarbajtera podrijetlom iz Slavonije, Kruno Janković odrastao je u okruženju u kojem su glazba, vjera i zajednica bili nerazdvojni dio svakodnevice. Freising, biskupski grad bogate povijesti, poznat kao grad sv. Korbinijana te mjesto u kojem je djelovao kardinal Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedict XVI, ostavio je snažan trag u njegovu odrastanju. Upravo tu započinje i njegova glazbena priča.
Rani talent
Još u vrtićkoj dobi njegov talent prepoznala je danas pokojna časna sestra Laurina, koja je savjetovala njegovim roditeljima da ga po polasku u školu upišu i u glazbenu. „Sestra Laurina savjetovala je mojim roditeljima i da bi trebao učiti svirati violinu. Kad su mi roditelji to predložili, bio sam razočaran. Nisam volio violinu! No, ipak sam krenuo u glazbenu školu.“, prisjeća se Kruno. Prvu godinu u glazbenoj školi proveo je učeći note i ritam. Od drugog do osmog razreda svirao je harmoniku, a kasnije je, vođen vlastitom znatiželjom, samostalno učio svirati klavijaturu, šireći svoje glazbene horizonte.
Crkvena glazba
Prvi koraci u crkvenoj glazbi dogodili su se već u osnovnoj školi. Kao učenik šestog razreda, na poticaj pastoralnog suradnika u hrvatskoj katoličkoj misiji u Freisingu, počeo je na harmonici glazbeno animirati misna slavlja, a onda je uslijedio i susret s orguljama. „Prvi puta sam sjeo za orgulje, kada je maestro fra Jure Župić iz Sinja bio ljetna zamjena našem župniku u Freisingu. Strah koji sam imao on je uklonio, a pritom mi je pokazao i mnogo toga vrijednog. Često se prisjetim ‘poteza’ i olakšica koje mi je fra Jure prenio.“, kaže Kruno za MTMVox. Već sljedeće godine dodatno ga ohrabrio i drugi svećenik koji je također došao na ljetnu zamjenu, fra Vatro, koji ga je poticao da svira na orguljama umjesto na klavijaturi te mu prenio nova znanja. „Fra Vatro nije volio da misu animiram na klavijaturi, nego je preferirao da sviram na malim električnim orguljama. U tome me poticao i ohrabrivao, a ujedno mi je pokazao i mnogo važnih stvari vezanih uz sviranje orgulja.“
Svestrani glazbenik
‘Strahopoštovanje’, tako opisuje Kruno osjećaj kada je prvi put sjeo za orgulje. To je osjećaj koji ga, kaže, nije napustio do danas, kao ni trema prije svakog sviranja. Zanimljivo, njegova odluka da ostane vjeran orguljama nije bila vođena ambicijom, nego jednostavnošću i praktičnošću. Iako je svirao i druge instrumente – harmoniku, gitaru, mandolinu i tamburicu – orgulje su ostale njegov izbor. “Ideš na misu kao i svi drugi, poneseš samo notni zapis ili danas tablet. Sve drugo treba nositi i spremati.”, kaže nam uz osmijeh. Uz formalno glazbeno obrazovanje, Kruno se dodatno glazbeno obrazovao i izvan škole. Gitaru su ga podučavali pastoralni suradnik iz HKM Rosenheim Mirko Kapetanović te fra Ante Maleš, njegov tadašnji župnik i suosnivač fratarskog benda VIS Milovan.
Približavanje Bogu
Iako iza sebe ima bogato glazbeno iskustvo o svom znanju govori skromno. Sviranje orgulja za njega nije pitanje isticanja, nego služenja. „Za mene predstavlja istinsko zadovoljstvo, veliku čast i odgovornost voditi zbor i cijelu zajednicu u slavljenju Boga.“, ističe Kruno ono što mu crkvena glazba znači. O vlastitom umijeću govori vrlo skromno, pa kroz šalu kaže da bi mu „trebalo još barem 60 godina da savlada orgulje onako kako ih sviraju školovani orguljaši“. Na pitanje može li glazba približiti čovjeka Bogu, njegov odgovor je jasan: “Itekako. Uvijek se treba sjetiti sv. Augustina koji je rekao: ‘Tko pjeva, dvostruko moli.’”
Životna filozofija
Svoju životnu filozofiju Kruno sažima u jednostavnoj poruci koju je naslijedio od djeda – ostati čovjek u svim okolnostima. Najvažniju životnu lekciju, kaže, naučio je upravo kroz glazbu: “Kad je najteže, kad najviše boli i kad nema nikoga – zapjevaj ‘Kakav prijatelj je Isus’. Tada su svi odgovori tu.” Danas svoje pjevanje i sviranje u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Ingolstadtu doživljava i kao osobnu terapiju. “Ljudi traže pomoć kod terapeuta, a ja to pronalazim u zornici, probi zbora ili nastupu. Nema bolje terapije”, pojašnjava. Posebno ističe i nastupe s VIS-om Karizma, koji su također dio njegovog glazbenog i duhovnog izričaja. Mladima koji žele učiti svirati orgulje poručuje da budu strpljivi: “Kreni lagano. Tko naglo krene, brzo odustane. Život će vam poslati ljude koji će vas voditi.” Ohrabruje i starije, bez postavljanja dobnih granica: “Nikada nije kasno. Ako postoji želja, treba je iskoristiti.”
Sudjelovanje u životu zajednice
Kruno je djetinjstvo proveo u Freisingu uz mlađu sestru, u obitelji snažno povezanoj s Hrvatskom katoličkom misijom i franjevcima. Sudjelovali su u životu zajednice kao čitači, pjevači, svirači i folkloraši, a kasnije je i sam preuzeo odgovorne uloge – od sakristana do voditelja zborova. Unatoč izazovima života u inozemstvu i očevim dugim radnim danima, nedjelje i blagdani uvijek su bili rezervirani za obitelj, što im je davalo posebnu vrijednost. Danas Kruno živi u Ingolstadtu sa suprugom, Njemicom bavarskih, poljskih i mađarskih korijena, s kojom se vjenčao 2012. godine. Nakon preseljenja, prvih nekoliko mjeseci još je sudjelovao u životu zajednice u Freisingu, dolazeći na probe zbora i svete mise. Međutim, zbog udaljenosti i brojnih obveza postupno se u potpunosti usmjerio na život misije u Ingolstadtu. Njegov angažman ondje započeo je spontano – kako ističe, prepoznala ga je voditeljica VIS-a Karizma, Zdravka Rimac, te ga pozvala da im se pridruži. Taj je susret označio početak novog poglavlja njegova djelovanja, koje se nastavlja i danas kroz aktivno sudjelovanje i doprinos životu zajednice.
Što je sreća?
Na pitanje što za njega znači sreća, odgovara jednostavno: zdravlje te zadovoljstvo obitelji, prijatelja i ljudi koje susreće te poručuje: „Sreća je svaki osmijeh koji poklanjamo jedni drugima“.
Time Krunina priča ostaje svjedočanstvo života u kojem se vjera i glazba skladno isprepliću – poput tihe, ali snažne životne simfonije.