Piše: Marija Tokić Miličević/MTMVox
Od 24. srpnja do 2. kolovoza ove godine, Kuprešak Josip Santro predvodio je hrvatsku reprezentaciju kao kapetan na U18 EuroBasketu Divizije B, održanom u Rijeci i Opatiji, gdje je ostvario najbolji ukupni učinak među hrvatskim igračima.
Za portal MTMVox govori o prvim košarkaškim koracima, odlasku od kuće sa 14 godina, obiteljskom odricanju, reprezentativnom dresu, trenerima koji su ga usmjeravali i snovima koje tek želi ostvariti.
„Moj košarkaški put počinje sa 13 godina, u klubu u Tomislavgradu u kojem sam se zadržao jednu sezonu, nakon koje se opraštam od kluba i selim se u Laško, mali gradić u Sloveniji“, kaže nam Josip. Već nakon dolaska u Sloveniju počeli su stizati pozivi koji su pokazali da njegov košarkaški potencijal nije prošao nezapaženo. Uslijedili su nastupi na europskim prvenstvima mlađih kategorija – prvo na U16 EuroBasketu 2023., i to s godinu starijim igračima, zatim na U16 EuroBasketu 2024. sa svojom generacijom, potom na U18 EuroBasketu 2025. ponovno s godinu starijim igračima, a ove godine i na U18 EuroBasketu 2026., gdje je dobio dodatnu odgovornost – postao je kapetan reprezentacije. „Iako sam počeo trenirati košarku malo kasnije nego većina igrača, imam dosta iskustva za 18-godišnjaka“, ističe.
Školsko igralište
Unatoč današnjim reprezentativnim nastupima, Josip kao dijete nije planirao košarkašku karijeru. Štoviše, priznaje da u početku nije vjerovao da će se uopće dugo baviti tim sportom. Njegove najranije košarkaške uspomene vezane su uz školsko igralište u Kupresu. „Najviše u sjećanju mi je ostalo šutiranje na koš poslije škole sa i današnjim prijateljem Lukom Pašalićem i mojom sestrom Katjom.“ Upravo su ti jednostavni trenuci, bez velikih reflektora i natjecateljskog pritiska, među uspomenama kojih se danas najradije prisjeća.
Odlazak u Tomislavgrad
Kada je, kako kaže, njegova noga prerasla najveći broj kopački koji su njegovi roditelji mogli pronaći u trgovinama, otvorila mu se mogućnost da košarku zaigra i izvan Kupresa. „Jedne večeri moji roditelji i krsni kum zvani Kifla predložili su mi da počnem trenirati u Tomislavgradu.“ Josip je pristao, ne sluteći da će upravo taj odlazak označiti početak jedne ozbiljne sportske priče. U početku nije imao velika očekivanja. Na treninge je odlazio bez posebnih planova, misleći kako bi interes za košarku mogao brzo splasnuti. „Iskreno, nisam očekivao ništa. Mislio sam da ću krenuti u Tomislavgrad na treninge i nakon mjesec dana ‘ohladiti’.“, prisjeća se Josip. No dogodilo se upravo suprotno. Umjesto da izgubi interes, Josip se zaljubio u sport i vrlo brzo shvatio da je košarka postala neizostavan dio njegova života. „Kada sam počeo trenirati, zaljubio sam se u sport i sada ne mogu zamisliti svoj život bez njega.“ U tome je veliku ulogu imala i njegova obitelj. „Tata i mama su me skoro pa svaki dan vozili i čekali da završi trening ili utakmica.“
Viša razina
Nakon prve sezone postalo je jasno da će, želi li ozbiljno graditi košarkašku karijeru, morati napraviti novi, još veći korak. Treneri iz Tomislavgrada, pokojni Branimir Mašić – Bani i Mate Baković, prepoznali su da je Josipu potrebno novo okruženje i viša razina rada. Upravo su mu oni, kaže, savjetovali da pronađe novi klub jer je jednostavno rečeno prerastao Tomislavgrad. Odluka je na kraju pala na Laško. Klub mu je predložio njegov agent Enes Trnovčević, uvjeravajući ga da će upravo ondje dobiti najbolje uvjete za napredak i više prilika nego na drugim mjestima.
Odlazak s 14
Za četrnaestogodišnjaka to, međutim, nije bio samo sportski transfer. Bio je to odlazak od kuće, obitelji, prijatelja i svega poznatog. Napustiti Kupres i roditeljski dom sa samo 14 godina nije bilo jednostavno. Ipak, znao je da se veliki sportski ciljevi često ne mogu ostvariti bez odricanja. „Uz puno podrške roditelja i obitelji, bez kojih ništa od ovoga ne bih uspio, shvatio sam da, ako se želim baviti košarkom, moram se odreći nekih stvari.“ Iza njegova odlaska u Sloveniju stajala je, međutim, i velika obiteljska odluka. „Tata je dao otkaz da bi mogao na početku biti sa mnom“, kaže Josip, prisjećajući se razdoblja koje je za cijelu obitelj predstavljalo kako veliku promjenu tako i izazov. Danas, kada pogleda unatrag, Josip upravo to obiteljsko odricanje vidi kao jedan od temelja svega što je uspio napraviti. „Danas se to sve isplatilo.“
Četiri prvenstva
Od prvih treninga na školskom igralištu u Kupresu do reprezentativnog dresa prošlo je tek pet godina, a Josip je u tom razdoblju skupio iskustvo koje mnogi njegovi vršnjaci još uvijek sanjaju. Četiri europska prvenstva u mlađim kategorijama – dva U16 i dva U18 – dovoljno govore o kontinuitetu njegova reprezentativnog puta. Za njega kapetanska uloga nije samo priznanje nego i dodatna obveza. Predstavljati Hrvatsku na međunarodnoj sceni, kaže, znači „veliku čast, ali i odgovornost“. Kada izađe na teren, svjestan je da ne predstavlja samo sebe, nego i svoju obitelj, klub i državu. „Trudim se uvijek dati maksimum, boriti se za svaku loptu i pokazati pravi odnos prema dresu koji nosim“, ističe.
Osjećaj odgovornosti
Klupska i reprezentativna košarka, smatra Josip, razlikuju se ponajprije zbog vremena koje igrači imaju na raspolaganju. U klubovima je više prostora za trening, uigravanje i izgradnju sustava, dok reprezentativne akcije traju kraće i sve se mora posložiti u znatno manje vremena. No najveću razliku ipak vidi u atmosferi i osjećaju odgovornosti. „Kada igraš za reprezentaciju, znaš da predstavljaš svoju državu i zato je motivacija još veća.“ Atmosfera u aktualnoj reprezentaciji, prema njegovim riječima, upravo je jedan od razloga zbog kojih momčad na ovogodišnje prvenstvo ušla s velikom energijom. Cilj im je bio svaku utakmicu odigrati maksimalno i ostvariti što bolji rezultat. Hrvatska je turnir otvorila pobjedom protiv Švicarske 87:81, a potom svladala Rumunjsku 88:83. U skupini je Hrvatska nastavila pobjednički niz, a nakon grupne faze našla se među neporaženim momčadima koje su izborile četvrtfinale. U četvrtfinalu je uslijedio dramatičan susret s Poljskom. Hrvatska je izgubila 66:68, nakon čega je nastavila natjecanje u razigravanju za plasman od petog do osmog mjesta. Iako rezultat nije bio onakav kakvom su se nadali, za Josipa je prvenstvo bilo još jedno veliko iskustvo u razvoju reprezentativne karijere.
O Kralju
O treneru Luki Kralju govori s poštovanjem, ističući da od njega nije naučio samo nove košarkaške detalje. Posebno izdvaja disciplinu, odgovornost i važnost timske igre – vrijednosti koje, smatra, jednako vrijede na terenu i izvan njega. Iako mu košarka zauzima velik dio svakodnevice, Josip nije zanemario ni obrazovanje. Školuje se u izvanrednoj školi i ove je godine završio treći razred srednje škole. Uskladiti školu i sport, kaže, nije jednostavno. “Uz super profesore i uz puno truda mislim da se uvijek nađe vremena i za školu.“
Ciljevi
Josipovi kratkoročni ciljevi nisu vezani uz velike riječi i brza obećanja. Prije svega želi svakodnevno napredovati, raditi na svojim slabostima i postajati bolji igrač. Važno mu je iskoristiti svaku priliku za učenje i stjecanje iskustva. „Dugoročno mi je cilj napraviti ozbiljnu košarkašku karijeru, igrati na što višoj razini i jednog dana predstavljati Hrvatsku na najvećim natjecanjima. Naravno, volio bih ostvariti i velike rezultate s klubom, ali najvažnije mi je da stalno napredujem i da svojim radom zaslužim prilike koje dođu.“
Poruka mladima
Svojim mladim Kuprešacima Josip poručuje ono što je i sam naučio kroz vlastito iskustvo – da vjeruju u sebe i ne odustaju od onoga što vole. Svjestan je da put prema uspjehu nije jednostavan i da će biti trenutaka kada stvari neće ići prema planu. No upravo tada, kaže, treba nastaviti raditi i učiti iz svake situacije. „Ja sam također krenuo iz Kupresa i vjerujem da se uz trud, rad i vjeru u sebe mogu ostvariti veliki ciljevi.“ Ista poruka vrijedi, ističe Josip, za sve mlade koji danas sanjaju o tome da jednoga dana postanu profesionalni košarkaši. „Važno je slušati trenere, učiti iz grešaka i svaki dan pokušati biti malo bolji nego jučer.“ I za kraj šalje snažnu poruku svima, koja možda najbolje opisuje njegov vlastiti put: „Najvažnije je vjerovati u sebe i biti uporan, jer nikad ne znaš koliko daleko možeš dogurati ako ne odustaneš.“