Piše: Marija Tokić Miličević/MTMVox
U Kupresu, na blagdan svetog Marka 1970. godine, rođen je Markica Ledić – čovjek koji, unatoč životu i radu u Njemačkoj, svoje korijene stavlja u središte svega što radi. „Posebno se ponosim i uvijek ističem svoje rodno mjesto. U svim krugovima u kojima se krećem – Kupres i Kuprešake uvijek stavljam na prvo mjesto“, kaže za MTMVox.
Ugašeno ognjište
Po struci ugostiteljski radnik, Ledić je kroz život uvijek bio na usluzi drugima. U Njemačku dolazi 2009. godine u Böhmenkirch, gdje započinje rad u autoindustriji na CNC strojevima. Njegova predanost i odnos prema ljudima brzo su prepoznati. „Ne znam što su prepoznali u meni. Vjerojatno komunikaciju s radnicima i kvalitetu posla“, kaže. Ubrzo postaje voditelj odjela s 55 radnika, koji su se zbog viznog režima često mijenjali. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju donosi važnu odluku i preseljava obitelj u Njemačku – suprugu i tri sina. Iako mu je bilo teško ‘ugasiti ognjište’, razdvojen život bio je, kako kaže, još teži.
Prepoznavanje vještina
Danas radi u industriji preciznih opruga. Iako je očekivao mirniji radni ritam, bez stalnih poziva i rješavanja problema zaposlenika, to razdoblje nije dugo trajalo. Nakon godinu dana ponovno su prepoznate njegove organizacijske i komunikacijske sposobnosti te je imenovan voditeljem skladišta, gdje i danas vodi tim od sedam zaposlenika. Posebnu dimenziju njegova priča dobiva 2018. godine, kada se uključuje u rad Hrvatske katoličke zajednice Göppingen–Geislingen. Zbog teškog zdravstvenog stanja župnika fra Ivice, u pastoralni rad privremeno se uključio drugi svećenik. Međutim, uslijed brojnih obveza u župama nije bio u mogućnosti samostalno pokriti sve aktivnosti te upućuje poziv za uključivanje volontera. Unatoč činjenici da obje zajednice okupljaju više od pet tisuća vjernika hrvatskog podrijetla te da su među njima i osobe s teološkim obrazovanjem, interes za volontiranje je izostao. „Stoga sam se javio, misleći ako prvi probijem led da će biti još osoba koje ću potaknuti na volontiranje za Katehezu. Nažalost interes je izostao“, ističe Ledić dodajući kako su mu u radu kasnije pomagale volonterke Jelena i Marija.
Ključ rada s djecom
Iako bez formalnog teološkog obrazovanja, Markica je odrastao u obitelji duboko ukorijenjenoj u vjeri. Njegov brat je poznati svećenik s Kupreške visoravni don Ante Ledić. „Uz Božju pomoć i zaziv Duha Svetoga održao sam svoje prve sate vjeronauka“, ističe. Znanje i sigurnost u radu, kako kaže, crpio je iz obiteljskog odgoja, savjeta brata, ali i iz duhovnog nasljeđa pokojnog kupreškog svećenika don Dominika Stojanovića. Na pitanje kako su ga djeca prihvatila i s kojim se izazovima susretao, Ledić ističe kako je ključ u odnosu i povjerenju. „Djeca vas zavole i onda sve biva lakše“. Ipak, kao jedan od najvećih izazova izdvaja nedovoljno poznavanje materinskog jezika među hrvatskom djecom u Njemačkoj. „Oni nauče, ali ne razumiju. To me je žalostilo“, naglašava. Unatoč tome, dječja radost i iskrenost bili su mu najveći poticaj. „To su govorile njihove oči, osmijesi i lica“, dodaje.
Predanost pastoralnom radu
Povezanost koju je ostvario s djecom nije završila nakon primanja sakramenata Prve pričesti i Krizme. Mnoge je ugostio na Kupresu, a pojedini su ga kasnije izabrali i za kuma. „Imali smo više od 30 prvopričesnika i preko 60 krizmanika, a jedne godine gotovo stotinu djece“, ističe. Početkom prošle jeseni došlo je do promjene svećenika u župi te je novi župnik preuzeo rad s ovogodišnjim prvopričesnicima i krizmanicima. Jedne nedjelje tijekom mise zamolio je župljane za pomoć oko vjeronaučne pouke, ukoliko bi mu netko mogao uskočiti po potrebi. Markica toga dana nije bio na misi, a ni kasnije se nije javio, smatrajući da bi nakon šest godina volontiranja možda bilo primjereno da odgovornost preuzme netko drugi. Međutim, kako se nitko drugi nije odazvao, a budući da je aktivan član pastoralnog vijeća, na jednom od sastanaka svećenik je isto pitanje ponovno iznio pred vijeće. Tada su svi pogledi bili usmjereni prema njemu te je ponovno ponudio svoju pomoć. Tako je i ove godine uključen u ispomoć, iako, kako kaže, glavni dio posla i dalje obavlja fra Nikola.
Klapa Ladovina
Kako bi mlade zadržao uz Crkvu, Markica ih potiče na aktivno sudjelovanje kao ministrante, čitače ili pjevače u crkvenom zboru. I sam daje primjer – član je crkvenog zbora. Kaže kako mu je dodatna motivacija izreka sv. Augustina ‘Tko pjeva, dvostruko moli.’ Iz ljubavi prema pjesmi Markici se rodila i još jedna glazbena priča – klapa Ladovina. „Okupila nas Marta Bogdanović, ona vodi i crkveni zbor. Prvi nastup nam je bio na međunarodnom uličnom festivalu u Geislingenu. Uvježbali smo četiri pjesme. I dobro smo zvučali. Naš nastup je prošao dosta dobro uz velike ovacije publike.“, kaže Ledić te dodaje kako tada još uvijek nisu imali ime. „Stajali smo svi u hladu i netko reče – ‘kako je lijepo u ‘ladovini.’ I tako nastade ime – Klapa Ladovina.“ Danas klapa broji deset članova iz raznih krajeva Hrvatske i BiH. „Pjesme koje izvodimo nisu samo klapske. Uglavnom s njima krećemo, a onda pjevamo sve što ljudi traže.“, pojašnjava dodajući kako sljedeći nastup ‘Ladovina’ ima 26. svibnja u Heidenheimu, a zatim i 04. lipnja u Allenu.
Izazovi današnjeg vremena
Markica otvoreno govori i o izazovima današnjeg vremena. Posebno ga zabrinjava udaljavanje ljudi od Crkve. „Mi smo živa Crkva. I jadna je ona Crkva koja nema žive Crkve.“ Kritičan je prema površnom življenju vjere: „Ljudi se ispisuju iz crkve zbog 20–40 eura, a pitaju se kako je Juda izdao Isusa za 30 srebrenjaka.“ Posebno ističe problem gubitka smisla blagdana: „Djeca znaju za poklone, ali ne znaju što je Božić ni Uskrs.“
Na kraju, poruka koju ostavlja jednostavna je i snažna:
„Čovjek živi onoliko dugo koliko dobrih djela učini.“ Zato, dodaje, vrijedi živjeti tako da iza sebe ostavimo trag – ne riječima, nego djelima.