Piše: Marija Tokić Miličević
Hotel Brotnjo u Čitluku 31. kolovoza ponovno je okupio generaciju koja je prije šesnaest godina zajedno ispisala jednu važnu stranicu svojih života, onu posvećenu studiju novinarstva na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.
Susret s vremenom
Nije to bio tek susret bivših kolega. Bio je to susret s vremenom, uspomenama, mladosti, prvim novinarskim koracima, ali i sa životom koji je svakoga od nas u proteklih šesnaest godina odveo na neku svoju stranu. U 20 sati, za istim stolom, ponovno su se našli oni koji su nekada dijelili predavanja, ispite, brige, veselja, novinarske razgovore i snove. I upravo ta činjenica bila je najljepša – nakon toliko godina ponovno smo sjedili zajedno. Susretu su nazočili Slavko Andačić, Boro Hrkać, Marinko Mikulić, Miran Elezović, Martina Lovrić, Silvia Planinić, Suzana Bošnjak i moja malenkost, vlasnica i urednica portala MTMVox, Marija Tokić Miličević.
Posebna vrijednost
Posebnu vrijednost susretu dao je naš kolega Slavko Andačić, čovjek koji, čini se, i danas jedini među nama čuva preciznu statistiku naše generacije. Upravo je on podsjetio na podatke koji su nam tada možda bili samo brojke, a danas zvuče gotovo nestvarno –147 studenata upisalo je prvu godinu studija, a samo 22 magistrirala su na prvom roku 2010. godine. I bilo je dovoljno samo nekoliko minuta da shvatimo koliko je zapravo malo potrebno da se ljudi ponovno zbliže. Godine su prošle, život nas je mijenjao, svatko je krenuo svojim putem, ali neke veze očito nisu nestale. Samo su čekale trenutak da ponovno budu probuđene. Prisjećali smo se studentskih dana, događaja koji su nam tada bili teški, a danas ih se prisjećamo sa smijehom, i to do suza. Jer život ima neobičan dar – ono što nas je nekada opterećivalo, s odmakom vremena često postane jedna od najdražih uspomena.
Novinarsko srce
Te večeri nisu se prepričavale samo studentske anegdote. Otvorile su se i one ozbiljnije, životne teme. Pričalo se o ljudima, obiteljima, uspjesima, usponima i padovima. O svemu onome što život donosi nakon što se zatvore vrata fakultetskih učionica. I zaključismo da je svatko od nas, svaki čovjek zapravo daleko od crno-bijelog. Čovjek je šaren. Kako je rekao naš kolega Andačić – šaren kao zebra. Zato možda nije najvažnije koliko je crnih pruga na našoj životnoj zebri. Važnije je koliko se trudimo da bijele pruge budu što deblje. Novinarsko srce mora razumjeti čovjeka!!! Tu leži najveća vrijednost novinarstva – u pokušaju da svojim riječima barem malo utječemo na univerzum u kojem živimo i ostavimo ga iza sebe s barem jednom bijelom prugom više.
Pogled na sat
A onda se, gotovo neprimjetno, večer približila svome kraju. Pogled na sat, bilo je već pola sata iza ponoći. Mi još uvijek za istim stolom, s osjećajem da bismo mogli razgovarati do jutra. Nitko nije žurio ustati. Vrijeme je prošlo, ali nas nije uspjelo izbrisati jedne drugima iz života. Ovaj susret zato ne bi smio ostati samo uspomena. Trebao bi postati početak jedne nove tradicije. Želja svih nas koji smo se okupili jest da se iduće godine ponovno sretnemo, ali za još većim stolom. Da nam se pridruže svi kolege novinari naše generacije, ali i profesori koji su bili dio našeg studentskog puta. Neka se ponovno čuju glasovi onih koji su zajedno učili, raspravljali, ispitivali, propitivali, polagali ispite, nervirali se, smijali i sanjali. Važno će biti samo da smo svi tu. Da nitko ne nedostaje. Sa smijehom koji će sigurno biti još glasniji i uspomenama koje će biti još dragocjenije. I poželjet ćemo isto što smo poželjeli i ove večeri: Da se ne zaboravimo. Da čuvamo jedni druge u svojim životnim pričama. Da naše novinarsko pero bude osjetljivo na čovjeka i hrabro pred nepravdom. Da naša životna zebra ima što više bijelih pruga.