Piše: Marija Tokić Miličević/MTMVox
Ana Klišanin i Božena Filipović, dvije 21-godišnjakinje povezane prijateljstvom, glazbom i sličnim životnim putem, odlučile su napraviti važan korak – preseliti se i započeti novi život u zemlji kojoj su oduvijek pripadale srcem. Iz njemačkog Ingolstadta stigle su u Zagreb, gdje danas studiraju psihologiju i aktivno njeguju svoju ljubav prema glazbi. Ana je rođena i odrasla u Njemačkoj, ali kako kaže za MTMVox, odluka o dolasku u Hrvatsku bila je prirodna: „Uvijek mi je bila želja vratiti se u Hrvatsku i ovdje graditi život. Kada je došlo vrijeme da odlučim što i gdje ću studirati, shvatila sam da mi je zapravo najlakše za fakultet promijeniti sredinu i preseliti se u Hrvatsku. Kada sam čula da postoji program za Hrvate izvan Republike Hrvatske, koji potiče mlade da se vrate u domovinu to me dodatno motiviralo.”, ističe Ana.
Razumijevanje ljudi
S druge strane, Boženin put uključivao je život u Bosni i Hercegovini prije odlaska u Njemačku. „Rođena sam i odrasla u Tomislavgradu, gdje sam završila osnovnu školu. S 15 godina otišla sam u Njemačku s roditeljima. Mama Marijana je iz Borčana, a tata Ivan iz Crvenica. Najveći dio svog života provela sam u Crvenicama, što je utjecalo na moju povezanost s rodnim krajem. Sve blagdane, godišnje odmore i svaku priliku koristili smo za posjet rodnom selu”, kaže Božena. Ističe kako je osjećaj pripadnosti domovini uvijek ostao isti: „Znala sam da neću ostati u tuđini, nego da ću se vratiti u domovinu čim mi se pruži prilika.” Obje danas studiraju psihologiju – Ana je na trećoj godini, dok je Božena tek započela studij. Zajednički im je interes za razumijevanje ljudi i želja da jednog dana kroz svoj rad pomažu drugima. Kako Ana kaže: „Zanima me ljudska priroda i ljudsko ponašanje te se nadam da ću svojim poslom jednoga dana moći pomoći ljudima.” No njihov identitet ne čini samo akademski put.
Glazbeni put
Glazba je od početka važan dio njihovih života. Još u Ingolstadtu bile su aktivne u hrvatskom crkvenom zboru, a dolaskom u Zagreb tu su priču nastavile – svaka na svoj način. Ana se uključila u zbor u blizini studentskog doma, a ubrzo je preuzela i njegovu voditeljsku ulogu: „Kada sam došla, jedna mlada cura vodila je zbor, ali je potom otišla studirati u drugu zemlju, tako da sam nakon njezina odlaska preuzela vođenje zbora.” Uz to, Ana često pjeva i na vjenčanjima, nastupajući solo uz pratnju prijateljice na klaviru i gitari. Božena je svoj glazbeni put nastavila kroz zbor Evangelizacijske zajednice Sveti Duh u Zagrebu: „Još prije dolaska u Zagreb znala sam da se odmah želim priključiti nekom zboru”, kaže. „Otkad znam za sebe, pjevam i to je dio mene i moje obitelji. Mama voli pjevati i bila je aktivna u našem župnom zboru u Seonici. Tata također voli pjevati, poznati je gangaš u selu i aktivno je pjevao u istom zboru. Ljubav prema sviranju javila se još u drugom razredu osnovne škole.”, dodaje Božena. Danas redovito pjeva na misama i sudjeluje u raznim projektima, a probe zbora opisuje kao najdraži dio tjedna. „Ove godine kao zbor animiramo euharistiju na početku ¢Antunovskog hoda mladih¢, koji organiziraju fra Stjepan Brčina i Evangelizacijska zajednica Sveti Duh. Ovim putem pozivam sve da sudjeluju u hodu 6. lipnja 2026. u Zagrebu”, poručuje Božena. Za obje, glazba nije samo hobi nego način izražavanja i povezivanja s drugima. „Glazba je neizostavna u mojoj svakodnevici”, kaže Božena, dok Ana dodaje: „Volim iskoristiti svaku priliku za pjevanje.”
Osjećaj pripadnosti
Njihova priča nije samo priča o selidbi i studiju, nego i o hrabrosti da se slijedi unutarnji osjećaj pripadnosti, ali i vlastiti interesi. Mladima koji se dvoume poručuju jednostavno – treba pokušati. „Najteže je početi, bilo da se trebaš priključiti postojećem zboru ili želiš sam nešto pokrenuti. No isto tako, najvažnije je upravo početi. Priključite se zboru, folkloru ili nekoj zajednici mladih. Uvijek će biti netko tko će vam prići i pomoći. Tako se stvaraju nove uspomene i prijateljstva, ali i glazbeno iskustvo”, kaže Ana. Božena zaključuje: „Moja poruka svima koji vole pjevati ili svirati jest da ne odustanu od svog sna. Ako se netko dvoumi oko priključenja crkvenom zboru, svakako bih savjetovala da se odvaži i stavi svoje talente na raspolaganje Bogu koji mu ih je i podario. Nemojte se bojati novih početaka i upoznavanja novih ljudi. Znam da to ponekad može biti teško, ali i sama sam to prošla više puta. Iz iskustva mogu reći da ćete upoznati puno predivnih ljudi s kojima ćete se na poseban način povezati kroz glazbu.”
Prostor za rast
U Zagrebu su pronašle upravo ono što su tražile – prostor za rast, zajednicu i priliku da istovremeno razvijaju i znanje i strast. Iako su odrasle u različitim sredinama, obje ističu kako ih je upravo obiteljsko podrijetlo snažno oblikovalo. Anini roditelji dolaze iz Livna i Imotskog. „Uvijek smo bili jako povezani s Hrvatskom, našim ljudima i običajima jer je to mojim roditeljima bilo jako važno. Za blagdane smo redovito odlazili u Livno te sam i u Njemačkoj bila okružena hrvatskom kulturom – kroz prijatelje i obitelj, hrvatsku školu, folklor, župu pa i crkveni zbor”, zaključuje Ana.