Piše: Marija Tokić Miličević/MTMVox
Životni put Ubavke Prusine ispisan je glazbom: od djetinjstva provedenog uz hercegovačke narodne pjesme, preko Glazbene akademije u Sarajevu, pa sve do rada u mostarskim glazbenim školama, medijima i kulturnom životu grada koji je nekada, kako kaže, disao za kazalište, orkestar i umjetnost. No posljednjih godina njezin rad dobiva jednu novu, dublju dimenziju – kroz Werbeck metodu ljudima pomaže pronaći ne samo glas nego i unutarnji mir, sigurnost i samopouzdanje.
U razgovoru za portal MTMVox govorila je upravo o Werbeck metodi, strahu od javnog nastupa, glasu kao ogledalu duše, o tome zašto bismo svi trebali biti nježniji prema sebi i vlastitom glasu, ali i o Mostaru kakvog više nema, umjetnosti, mladima, radu s djecom s razvojnim teškoćama te o tome kako je dobila ime.
-
Završili ste četverogodišnje školovanje glasa 2021. godine u Zagrebu u „Orpheusu“ prema Werbeck metodi. Kako ste saznali za ovu metodu i školu u Zagrebu?
Na metodu i na školu u Zagrebu pozornost mi je skrenuo moj polaznik koji je dolazio na sate terapijskog pjevanja radi svojih zdravstvenih problema. Tražeći pomoć za sebe, na internetu je naišao na informacije o Werbeck terapiji. Tijekom školovanja na Glazbenoj akademiji nikada se nisam susrela sa sličnim radom i tehnikama. Odmah nakon prvih seminara shvatila sam prednosti i benefite ovakvog načina rada te uvidjela da meni osobno veoma pomaže. Nakon vježbi sam osjećala jasnoću i bistrinu uma, dobro raspoloženje, vedrinu i prirodnost vlastitog bića. Ukratko, bila sam mnogo bliže sebi, ali s osjećajem ispunjenosti, zahvalnosti i mira. Ubrzo sam upisala školu kod profesora Balde Mikulića, putovala na predavanja i vježbe u Zagreb te svoje znanje koje sam stekla primjenjivala u Osnovnoj školi za djecu s teškoćama „Moj svijet“ u Mostaru, u kojoj sam volontirala nekoliko godina. Zahvaljujući podršci i ljubaznosti ravnateljice škole, gospođi Maji Mustapić, upoznala sam rad s djecom s teškoćama u razvoju i zavoljela ga jer je mene osobno promijenio nabolje, otvarajući me za jedan potpuno drugačiji pristup djeci, koji nikada ne bih razvila da nisam prošla to vrijedno iskustvo.
-
Kako biste čitateljima MTMVox portala jednostavno objasnili što je zapravo Werbeck metoda?
Werbeck metodu je osmislila švedska operna pjevačica Valborg Werbeck Svärdström, koja je u svojim dvadesetim godinama, na početku karijere, uslijed pogrešnog pristupa glasu, izgubila glas. Povratila ga je ubrzo kroz pomno osmišljene vježbe koje je u suradnji s austrijskim filozofom, pedagogom i utemeljiteljem antropozofije Rudolfom Steinerom te liječnicima, usavršavala i dorađivala. Razvila je tri pravca: umjetnički, pedagoški i terapijski. Werbeck terapija ne promatra pjevanje kao rezultat djelovanja pojedinih organa ili dijelova tijela, nego kao izraz cjelokupnog čovjekova bića. Primarni cilj nije razvoj glasa ni treniranje samog, već je akcenat na cijelom tijelu koje kroz vježbe postaje propusno za glas koji se oslobađa. Ova terapija je u stvari više rad na sebi nego rad na glasu. Werbeck metoda koristi vježbe koje pomažu da uklonimo prepreke koje nas sprečavaju da naš glas zazvuči u svoj svojoj ljepoti, snazi i punini.
-
U Mostaru ste osnovali skupinu Pjevajmo – pjevanjem do zdravlja. Od kada skupina djeluje i koliko je polaznika do sada prošlo kroz Vaš program?
Kroz moju skupinu koja djeluje već desetak godina, do sada je prošlo više desetaka polaznika. Neki dolaze i odlaze, netko se zadrži kraće, netko duže, no većina nas tu je od početka. Dobna granica ne postoji. Moram priznati da žene dolaze češće, one su spremnije na promjene i rad na sebi. No, dolaze i muškarci. Za veliki broj nas, naše druženje je preraslo okvire početnih motiva. S vremenom smo postali skupina koja dijeli sve svoje životne i emotivne mijene. Radionice održavam po pozivu, u umjetničkim centrima, centrima za razvoj i rad s mladima i odraslim te centrima za rad s djecom s teškoćama u razvoju. Redovito odlazim u Sarajevo, dok sam u Podgorici rjeđe. Sati mogu biti individualni i grupni, ovisno o potrebi i interesima.
-
Iako se Werbeck metoda povezuje isključivo s terapijskim radom s osobama s teškoćama u razvoju, njezina primjena puno je šira. Kojim je sve skupinama ljudi namijenjena?
Vježbe su korisne i primjenjive za široku populaciju, bez obzira na godine, spol i dob. Najčešće dolaze ljudi koji žele pridonijeti svome zdravlju i općem blagostanju jer vježbe potiču metabolizam, produbljuju disanje, podižu raspoloženje, zagrijavaju tijelo i stopala, poboljšavaju cirkulaciju i pospješuju probavu te pomažu kod opstipacije. Osobama koje koriste glas u profesionalnom radu, poput predavača, odgojiteljica, spikera, glumca, pružaju priliku da nauče kako pripremiti svoj glas i preduhitriti probleme koje dolaze s upalama glasnica, koja su gotovo redovite u jesenjim mjesecima kada počinje nastavna godina. Osobama koje imaju probleme sa sluhom također pomaže jer uz vježbe puno bolje podnose uporabu slušnih aparata. Djeci koja imaju poteškoće s izgovorom pojedinih glasova, koja tepaju, mucaju ili zamuckuju također pomaže. Oslobađa ih srama i straha, nježno i bez prisile. Kroz igru i vježbe koje izvode u ritmu i uz jednostavnu melodiju djeca nisu ni svjesna da su na terapiji. Osobe s teškoćama u razvoju umiruje, stabilizira i vraća fokus na sadašnji trenutak. Također, već izvjesno vrijeme u svijetu je sve popularniji pojam „corporate wellness“. I tu je muzikoterapija našla svoju primjenu u pružanju preventivnih zdravstveno usluga.
-
Što najčešće primjećujete kod ljudi koji prvi put dođu na terapijsko pjevanje?
Najveći strah kod ljudi jest strah od javnog nastupa. Primjećujem treme, podrhtavanja glasa, blokade i nelagodu zbog same situacije. Naš strah proizlazi iz osjećaja da smo tijekom javnog nastupa izloženi i bez zaštite, poput otvorene knjige – ranjivi i slabi. Upravo vježbe koje radimo vraćaju samopouzdanje i samopoštovanje. Ovo je više rad na sebi nego na glasu. Zato nije neobično da polaznici radionica često naprave iskorake na svom životnom ili profesionalnom putu koji su do tada bile teško zamislivi.
-
Otvaraju li se tijekom rada s glasom potisnute emocije ili traume?
Naravno, i to se događa jer ovaj rad nije ni malo površan, već dubinski prodire možda čak i do naših podsvjesnih razina. Veoma je dirljivo gledati nekoga tko zaplače radeći jednostavne vježbe za koje nikada ne bi ni pomislio da mogu pokrenuti dublje emocije. Na radionicama ima suza, smijeha, sreće i tuge – baš kao i u stvarnom životu.
-
Može li se po glasu prepoznati kronični stres ili burnout?
Drago mi je da ste postavili ovo pitanje. Svake godine 16. travnja u Europi i svijetu se obilježava Dan glasa kako bi se podigla svijest o važnosti praćenja svih promjena koje osjetimo na svome glasu. Naš će glas možda puno prije nego bilo kakav uređaj pokazati promjene koje su već počele događati u organizmu. Tu prvenstveno mislim na promjene na plućima, glasnicama, štitnjači, kao i na kašalj, promuklost ili hrapav glas. Upravo zato trebamo naučiti biti nježni preme svome glasu. Jer je glas, uz dah, prvi vijesnik našeg dolaska na ovaj svijet i posljednji oproštaj od njega.
-
Postoji li neki trenutak iz rada s ljudima koji Vas je posebno dirnuo ili Vam ostao u sjećanju?
Rad s djecom s poteškoćama u razvoju je izniman i neusporediv s radom u bilo kojoj skupini ili individualno. Svaki, pa i najmanji napredak s tom djecom je izvor beskrajne radosti i zahvalnosti za mene i ne mogu ga uporediti sa niti jednim svojim uspjehom u profesionalnom smislu. Mada, iskreno, svi smo sretni kada netko nakon niza bezuspješnih pokušaja na kraju radionice uspije izgovoriti glas R ili nakon mjeseci neuspješnog vježbanja uspije zafićukati.
-
Budući da novinarstvo spada među iznimno stresna zanimanja, dolaze li na Vaše terapijsko pjevanje i novinari?
Dolaze, a dolaze i glumci. Oni su svjesniji značaja izgovora, artikulacije. Također, u poslu često dobivaju uloge koje zahtijevaju pjevanje, pa samim tim, jasno im je da se trebaju iznova usavršavati u svome poslu.
-
Smatrate li da je glazbeno obrazovanje važno za svako dijete, čak i za onu djecu koja se neće profesionalno baviti glazbom? Zašto?
Glazbeno obrazovanje izuzetno je važno za razvoj mladog bića. Čak bih rekla da ta ljubav koju treba u mladosti razvijati za glazbu, u kasnijim godinama može doprinijeti mnogo kvalitetnijem organiziranju života općenito, jer će uz profesionalni rad, čovjekovo slobodno vrijeme, ispunjeno glazbenom praksom, doprinijeti kvalitetnijem i zdravijem životu. Takva ljubav se mora razvijati od djetinjstva i usaditi u mladog čovjeka. Znanost potvrđuje kako glazba ima značajan utjecaj na neuroplastičnost mozga i njegovu sposobnost da se reorganizira. Djeca koja sudjeluju u glazbenim aktivnostima često pokazuju veću sposobnost koncentracije, bolje pamćenje, te naprednije jezične i verbalne vještine.
-
Već dugi niz godina radite kao profesorica glazbene umjetnosti u Mostaru. Je li se i na koji način kroz godine promijenio odnos mladih prema glazbi i umjetnosti općenito?
Ono što je zajedničko nekada i sada, a nadam se da će tako i ostati, jeste ljubav mladih ljudi prema glazbi i umjetnosti općenito. Radim u gimnaziji, a radila sam i u glazbenoj školi. Želja za glazbenim, scenskim, likovnim izričajem kod mladog je čovjeka oduvijek i zauvijek prisutna. Oni su željni okušavanja u scenskom nastupu, javnom djelovanju, performansu bilo koje vrste, jer je prirodno da žele da ih čujemo, da su zapaženi, da izražavaju svoje mišljenje, stav. Još nikada nisam doživjela da je neki prijedlog ili sugestija, ostao bez odgovora s njihove strane. Izuzetno vole sudjelovati u vanškolskim aktivnostima i pripremati školske priredbe, predstave, koncerte, bilo koje vrste i namjene. Ono što im nedostaje jeste dobra planska politika lokalne zajednice koja bi kroz određene organizacije, koje bi vodile osobe provjerenog iskustva i znanja, mladima pružile mogućnost da se izraze kroz umjetničke i kulturne sadržaje. Mostar je do devedesetih godina imao nekoliko većih i manjih zborova, folklornih skupina, Mostarske kiše, Crvene makove, Teatar mladih, Abrašević sa svojim školama gitare, harmonike, mnogobrojne klubove i udruge koje su okupljale mlade ljude različitih interesa, od sportskih, do umjetničkih. Da ne spominjem kako je sve bilo skoro pa besplatno.
-
Bavili ste se glazbenom kritikom i pratili kulturni život Mostara prije rata. Kako danas gledate na to razdoblje? Možete li povući usporedbu između tadašnjeg i današnjeg kulturnog života u Mostaru?
U Slobodi sam radila kao glazbeni kritičar i suradnik RTV Sarajevo, jer je moja temeljna struka muzikologija. Rad u medijima je bio izuzetno zanimljiv i zahvalna sam da sam tijekom tih osamdesetih godina imala priliku upoznati glazbenike svjetskog glasa. Glazbeni život Mostara bio izuzetno bogat, a grad je disao za kazalište, orkestar i likovnu scenu. Izdvojila bih Borisa Papandopula skladatelja, Oskara Danona dirigenta, operne pjevačice Bahriju Nurihadžić i našu Bajku Blaženku Cigić Milić. Upravo takvi umjetnici su mi pokazali kako skromnost i samozatajnost mogu egzistirati zajedno s visokim umjetničkim i profesionalnim dometima. Ti glazbenici, svjetskog ugleda, u ophođenju i komunikaciji bili su nevjerojatno jednostavni i pristupačni. Kasnije sam te razgovore i sjećanja utkala u svoje dvije knjige. Obje su posvećene glazbenim školama. Prva, izdata 2007. je svojevrsna posveta cijenjenoj gospođi Paulini Loose, prvoj ravnateljici Glazbene škole I. i II. stupnja i njenim prvim učiteljima i nastavnicima. Druga je monografija izašla 2011. povodom 60 godina rada glazbenih škola u Mostaru.
-
Uz gimnaziju završili ste i srednju glazbenu školu te Glazbenu akademiju. Zašto ste odabrali upravo glazbu i posvetili joj svoj životni put?
U osnovnu glazbenu školu su me upisali roditelji, a ostalo sam izabrala sama. Pjevali smo puno na satima solfeggia, zbora, često smo imali javne nastupe, pohodili školska natjecanja, prijateljevali s članovima drugih zborova. Tako sam zavoljela pjevanje i pjesmu. Naši profesori su nam bili uzori. Na individualnim i grupnim nastavnim satima koji su bili zastupljeni tijekom cijelog našeg glazbenog školovanja, profesionalni odnos s nastavnikom se pretvarao u prisno i duboko prijateljstvo koje je trajalo i nakon našeg odlaska na fakultet, a ponekad i do konačnog odlaska naših učitelja. Umjetničke škole su posebne upravo zbog toga. I one su zaista specifične i drugačije od ostalih općih škola.
-
Vaše ime Ubavka vrlo je posebno i rijetko. Po kome ste dobili ime i krije li ono neku obiteljsku ili umjetničku priču? Odakle potječu Vaši roditelji?
Rođena sam u Mostaru, od roditelja koji su porijeklom Hercegovci, majka je iz Popovog polja a otac iz Žitomislića. Moje ime je zaista rijetko i neobično, žao mi je da do sada nisam upoznala niti jednu Ubavku, a dobila sam ga od oca koji ga je odabrao. Zahvaljujući roditeljima, ljetne i zimske raspuste sam provodila kod bake i djeda na selu, u prirodi, okružena životinjama, Neretvom i uz narodne običaje koji su, na žalost, s današnjim načinom života gotovo nestali. Tu sam se upoznala i sa običajnim pjesmama, svatovskim i ljubavnim pjesmama koje su djevojke i mlade žene pjevale čuvajući blago. Uvečer su se mladići i djevojke okupljali pred kućama ili na guvnu pjevajući do kasno u noć. Zaspala bih uz pjesmu i priče koje su se pričale do kasnih sati, jer je društveni život u zajednici bio izuzetno bogat i sadržajan.
-
Na čemu trenutno radite i planirate li uskoro nove radionice, projekte ili edukacije?
Trenutno osmišljavam načine kako da informiram ljude o značaju, vrijednosti i benefitima Werbeck terapije. Vaš intervju je u tom pogledu došao kao dar s neba. Ono što želim, a nadam se da će mi se želja u budućnosti ispuniti, jeste da svi ljudi imaju jednak pristup zdravstvenim uslugama i da se sve one blagodati koje donosi bilo koja terapija, pa i ova, u budućnosti mogu dobiti besplatno i na liječnički recept.
-
Što biste poručili ljudima koji žele isprobati Werbeck tehniku, ali su još uvijek skeptični?
Poručujem im da budu hrabri i vjeruju svome osjećaju. On ih nikada neće prevariti. Slijedite prvi poziv iz dubine svog bića, prije nego se pojavi onaj poznati unutarnji kritičar koji će nam došapnuti kako mi nismo za to. Ne vjerujte kritičaru, nego sebi.
-
Što biste poručili roditeljima djece s teškoćama u razvoju koji prvi put čuju za ovu vrstu terapije?
Moje iskustvo vezano za rad s djecom s teškoćama, s kojima sam radila u školi „Moj svijet“ uvjerilo me je da su djeca upravo ta skupina koja najbolje reagira na terapiju i prihvaća vježbe. Upravo s toga jer vježbe doživljavaju, ne kao zadatak i obvezu, već kao igru i zabavu. Tome u prilog ide i činjenica da se ova terapijska metoda usavršavala upravo u centrima za djecu s teškoćama, a i danas se koristi u mnogim europskim gradovima.