Piše: Marija Tokić Miličević/MTMVox
Sa 23 godine, sa ženom i malim djetetom, ratne 1992., napustio je rodnu Tuzlu i stigao u Njemačku s jednom idejom — raditi i stvoriti nešto svoje. Danas, više od tri desetljeća kasnije, Asmir Husejdić stoji iza najpoznatijeg balkanskog restorana u Njemačkoj — poslovnog modela koji je prerastao okvire klasičnog ugostiteljstva i razvio se u snažnu proizvodnu priču, s ambicioznim franšiznim širenjem širom zemlje.
Mjesto susreta
Restoran ‘Moosacher Paradies’ s godinama se profilirao kao mjesto susreta politike, sporta i estradnog vrha, čija reputacija daleko nadilazi granice Minhena. Za njegovim stolovima sjedila su mnoga zvučna imena kako Balkana tako i Njemačke – od bavarskog premijera Markusa Södera, preko hrvatskog tenisača Marina Čilića, do jednog od najistaknutijih nogometaša s prostora bivše Jugoslavije, Edina Džeke. U prostoru gdje se svakodnevno isprepliću jezici, kulture i generacije, restoran je postao više od mjesta za objed – riječ je o svojevrsnom društvenom i kulturnom čvorištu dijaspore privučeni autentičnom balkanskom kuhinjom.
Nagrade
‘Moosacher Paradies’ je od 2017. do danas gotovo svake godine nagrađen priznanjem za najbolji balkanski ugostiteljski objekt u Bavarskoj. Kontinuirani kvalitet i dosljedna izvrsnost potvrđeni su, između ostalog, i 2024. godine, kada je restoran uvršten među 300 najboljih restorana u cijeloj Njemačkoj, čime je dodatno učvrstio svoj ugled na gastronomskoj sceni. Vlasnika ovog restorana, Asmira Husejdića, posjetili smo upravo u njegovom lokalu u Minhenu kako bismo kroz njegovu priču motivirali druge — posebno mlade koji sanjaju o vlastitom ugostiteljskom objektu — da se odvaže zakoračiti u poduzetničke vode. Ipak, kako ističe za MTMVox, u ovom poslu nema brzog uspjeha — samo rad i ustrajnost donose rezultate.
-
Budući da se u medijima često spominju dvije različite godine nastanka Moosacher Paradiesa, 1995. i 2013. Recite nam koja je zapravo godina točna?
Ovaj restoran je otvoren 2013., ali prije ovoga sam imao par manjih restorana u Minhenu. Prvi restoran otvorio sam 1995. godine. Tako da sad već iza sebe imam više od 30 godina iskustva u ovom poslu.
-
Samo tri godine nakon Vašeg dolaska u Njemačku otvarate vlastiti restoran. Jeste li se u Tuzli bavili ugostiteljstvom ili netko iz Vaše obitelji? Što ste po struci?
Ne, nitko iz obitelji se nije bavio ugostiteljstvom. Otac je radio u policiji, a ja sam završio trgovačku školu. Već sam tada nakon završetka škole imao svoje dvije trgovine mješovite robe.
-
Dakle u Njemačku ste došli 1992., a već 1995. godine otvorili svoj prvi restoran. Kako ste uspjeli to u tako kratkom roku? Jeste li imali početni kapital?
Kad sam došao ovdje, jedno vrijeme sam vozio smeće za firmu Rethmann, koja se danas zove Remondis. Radio sam svašta. Čistio navečer banke, prihvaćao svaki posao, a i imao sam ušteđevine od posla u Tuzli.
-
Kako se stvorila ideja da otvorite svoj restoran?
Ugostiteljstvo i trgovina su jako slični. U obje branše je rad s ljudima. Dok sam se bavio trgovinom u Bosni i Hercegovini, opskrbljivao sam dosta ugostiteljskih objekata u Bijeljini i Teočaku odakle sam rodom. Već tada sam shvatio da jako puno povezanosti između trgovine i ugostiteljstva. Malo čudno možda, ali s moje točke gledišta je tako.
-
Je li to poruka onima, koji imaju želju, ali nemaju hrabrosti zakoračiti u ugostiteljstvo, jer nemaju direktnog prethodnog iskustva u toj branši?
To je bila kombinacija hrabrosti i potrebe. Dođeš u situaciju gdje nemaš izbora – ili ćeš pokušati ili ćeš ostati gdje jesi. Ja sam odlučio pokušati. Moraš se boriti. Milijun puta sam rekao, ovdje sam došao bez ičega. Nisam imao što izgubiti. Krenuo sam u rizik i uspio. Mogu se sutra vratiti kući, imam se gdje vratiti. Stresno jest, ali… ovo je i lijep život.
-
Tko je bio uz Vas kada ste otvorili prvi restoran?
Imao sam jednog momka koji je kod mene radio kao konobar i kuhara kojeg sam doveo iz BiH. Prije su restorani bili manji, gdje su radili po dvoje – dva konobara i dvoje u kuhinji, a i ja sam uvijek bio tu i konobar. Mlad sam bio mogao sam raditi sve. Tako je to krenulo i pomalo se širilo. 2013. godine mi se ukazala prilika da preuzmem ovaj restoran i tu sam i danas. Sada mi je velika podrška moja supruga, ima ogromno razumijevanje kad sam ja i moje obaveze u pitanju. Zove se Irma i rodila mi je dva zlatna sina. Moram je spomenuti jer iskreno ima ogromno razumijevanje za mene. Tu je i moja kćer Arnela, u poslu mi jako puno pomaže.
-
Iza Vas je težak period zbog obiteljskih razilaženja 2022. godine. Kako se nosite s tim?
Doveo sam oba svoja brata u Njemačku. Dao sam im sve i imao veliko povjerenje. U jednom momentu sam htio svom mlađem bratu ostaviti sve, a ja da se preselim u Hrvatsku u Poreč, gdje sam kupio zemljište i napravio kuću. Moja žena je već tražila vrtić za djecu u Poreču, a onda se dogodio nešto neočekivano. Firmu za produkciju smrznutih proizvoda sam prijavio na brata. Kada sam rekao da zajedno pogledamo račune od firme, on mi je rekao: „Nemaš ti ništa s tim. To je moja firma.“… Bilo što je bilo. Nema veze. Ipak im želim sve najbolje.
-
Vi ste ponovno krenuli u proizvodnju smrznutih proizvoda, ovaj put s Vašom Firmom WOW Grill?
Da. Odlučio sam da krenem s ovim novim brendom i napravili smo dobro. Ušli smo u suradnju s Edekom. Imamo već dogovoreno i dosta drugih suradnji kao naprimjer s Konzumom u Hrvatskoj te u Austriji s velikim trgovinskim lancima.
-
Je li u životu treba biti oprezan, pa čak i kada se radi i o vlastitoj obitelji?
Teško je to. Imao sam milijun uspona i padova. Ne može me ništa iznenaditi. I sutra da padnem ja ću se ponovno snaći. Ne bojim se ničega. Najteže nije kad izgubiš novac. Novac se može vratiti. Najteže je kad te netko izda, kad izgubiš povjerenje u ljude koji su ti bliski. Svima bi preporučio s vlastitom obitelji samo jedite i pijte i po mogućnosti platite račun. S obitelji ne ulazite u nikakve poslove.
-
Je li novac nekada vidite kao teret?
Ne!
-
Osobe koje imaju novca često imaju jako puno prijatelja. Je li ti prijatelji ostaju i kada je teško ili se lista istiha drastično smanji?
U moj mobitel ako pogledate naći ćete više od šest tisuća kontakata. Od tih ljudi bilo što da se dogodi, sigurno njih 100 ima koji će mi pomoći unutar 24 sata. Prijatelji su bogatstvo. Nije novac. Često puta kažem – može se dogoditi da sjedimo zajedno, gledamo televizor i odjednom se crvenim slovima pojavi „Ukinut novac!!!“ Novac je propao, nemaš više ništa, ali kao imaš prijatelja, opet ćeš isplivati i snaći ćeš se.
-
Na koji način ste uspjeli privući poznate osobe iz političkog i društvenog miljea da dolaze baš u Vaš restoran?
Imam širok krug prijatelja. Imam tenisko društvo iz čitave bivše Jugoslavije, u toj ekipi nas ima od 90 do 100 ljudi. Ima tu i bivših nogometaša, tenisača, glazbenika i mi se svaki mjesec ili dva negdje sastajemo ili družimo. Već sad 21. i 22. svibnja imamo druženje u Visokom. I kroz druženja se širi krug novih poznanstava. Osobno gledam da svakog ispoštujem i to se čulo. Moraš baciti ‘uz vodu’, da bi sačekao nešto ‘niz vodu’. Ne može postići to onaj kome je žao potrošiti novac.
-
Je li to znači da uvijek Vi častite?
Ne! Jako puno puta dođe do borbe tko će platiti, ali i puno puta ja počastim. Mislim da im je lijepo kod nas, imam dobar personal i kvalitetnu hranu.
-
Imate li kuhare i konobare koji su od samog osnutka restorana s Vama?
Da. Imam trenutno 47 zaposlenih, od njih deset koji su tu sa mnom od prvog dana. Da nisu zadovolji ovdje, sigurno ne bi toliko dugo ostali.
-
Što mislite da je razlog ostajanja tih deset radnika?
Ponašamo se kao jedna obitelj. Ako imaju nekakav problem mogu mi to slobodno reći. Uvijek im kažem da ništa ne trebaju trpjeti u sebi. Ovaj posao je jako stresan, u kuhinji pogotovo. Velika je odgovornost na ljudima. Kada se ‘napune’ svega, kada vidim i kažu da im treba odmor. Mogu ići i mjesec dana, sve im je plaćeno. Kad se odmore očekujem da se vrate bistre glave i da ponovno budu prisutni na poslu. Sve probleme rješavamo zajedno, naravno ako sam u mogućnosti. Dosta njih je došlo iz BiH s kreditima, ratama. Dadnem im novac da vrate kredite i dogovorimo se koliko da im od plaće odbijam, bez kamate bez ičega. Ljudi to znaju cijeniti, mada ima i onih koji ne znaju.
-
Vaš restoran ima veliki broj pozitivnih recenzija. Međutim, može se pročitati i neki negativni. Kako reagirate na negativne?
Moji konobari imaju mogućnost gostima ponuditi više mogućnosti ako nisu zadovoljni. Mogu nešto drugo naručiti ili ako im nije dovoljno pečeno može se dopeći. Važno nam je da tko god dođe tu ostaviti svoj novac, da iziđe zadovoljan. Ne želimo da naši gosti misle da ih je netko prevario. Važno nam je da se kod nas svi ugodno osjećaju.
-
Koji su izazovi s kojima se danas susrećete?
Imam jednog prijatelja u Dachau Dragan Valjevac ima svoj restoran ‘Alte Liebe’. U trenutku kada sam imao već prethodno spomenute obiteljske probleme on se bojao da se ne odam alkoholu. Ali upravo tada kada imam takve izazove, ja sam najjači. To me motivira da budem još bolji. Meni ovo više ne treba, ali imam mladu djecu i hoću da im nešto ostavim. S namjerom sam na svoje proizvode WOW Grill stavio svoju fotografiju, da sutra kad mene ne bude da ih podsjeća na to što im je otac ostavio.
-
Koji su Vaši sljedeći poslovni poduhvati?
Trenutno radimo na distribuciji naših ‘WOW Grill’ proizvoda. Imam namjeru uskoro pokrenuti franšizu. Oni koji žele otvoriti restoran Moosacher Paradies 1,2,3…u većim gradovima diljem Njemačke mogu mi se slobodno javiti. Imat će moju maksimalnu podršku, moje proizvode, reklamu, može dovesti kuhare na obuku i pokrenuti posao. Imat će s ovim konceptom siguran prolaz. Nismo to još službeno objavili, ali uskoro hoćemo.
-
Često Vas opisuju kao humanitarca. Koja humanitarna akcija Vam je posebno ostala u sjećanju?
Ne mogu neku posebno izdvojiti, jer ih je bilo dosta. Uvijek smo spremni pomoći. Tko god nešto radi ili organizira neka događanja mi pomognemo. Imamo nekoliko sportskih klubova ovdje Hajduk, Bosna. Kad prave naprimjer turnire mi ih uvijek podržimo.
-
Kad ste već spomenuli sport. Vi rekreativno igrate tenis. Kada se u Vama rodila ljubav prema tenisu?
Imao sam 182 kilograma kada sam počeo igrati tenis, sada imam 137. Došli su mi u posjetu ovdje 2018. godine prijatelji iz Crne Gore i iz Tuzle. Ovdje u okrugu restorana ima 15 teniskih terena. Da vam budem iskren, prije kad vidim da netko nosi tenisku torbu – govorio sam uvijek vidi što se ‘pederišu’. Međutim, ti prijatelji navalili da im rezerviram teren da igraju. Mrak padao ali oni i dalje igraju. I kažu i meni moraš i ti početi. Ma rekoh gdje ću ja ovoliki igrati. Međutim, ja kupim opremu i nađem trenera i malo pomalo pođem organizirati to tenisko druženje ovdje kod mene i sad se stalno na različitim mjestima susrećemo – u Tuzli, Beogradu, Budvi, Ulcinju, Sarajevu, Beču, Ljubljani, Poreču… uglavnom igramo u parovima, ja uvijek imam sa sobom nekog tko može više potrčati.
-
Što za Vas znači uspjeh?
Danas je uspjeh platiti sve račune. Moji svi radnici su osigurani. Nemam niti jednog radnika da je na minimalac osiguran. Nitko ovdje ne dobije niti jedan Euro u koverti. Svaki sat koji moji radnici odrade on je prijavljen i plaća im ide na banku. Ja sam sretan kad oni dobiju plaću, državi platim njeno i meni dobro. Bilo je vremena kada se više zarađivalo, ali doći će opet takvo vrijeme.
-
Je li danas teže uspjeti nego u vrijeme kada ste Vi počinjali?
Morate biti uporni. Ja sam jutros ovdje u osam sati došao i ići ću večeras možda u 22 ili 23 sata kući. Svaki dan sam tu 12 do 15 sati, kada sam u Minhenu. Morate biti prisutni. Imam dobre radnike, ali ipak je drugačije kada sam ja tu. Ovome poslu se morate maksimalno posvetiti.
-
Poruka za mlade
Ne može se ništa postići preko noći. Morate biti uporni. Ovo je posao – kad svi odmaraju mi moramo raditi.
Inače, smješten u minhenskoj četvrti Moosach, restoran Moosacher Paradies ime je dobio po svojoj lokaciji. Nazivu četvrti dodana je riječ “Paradies”, što znači raj.