Razgovarala: Marija Tokić Miličević/MTMVox
Kada dekan Clemens Hergenröder govori o Međugorju, ne čini to kao nekritični štovatelj, nego kao teolog, pastoralni djelatnik i iskusni hodočasnik. Hercegovačko marijansko svetište prvi je put posjetio sredinom 1980-ih godina. Tada je, kako kaže, bio skeptičan: „Sve mi se činilo pomalo pretjeranim“, prisjeća se izvještaja o ukazanjima i izvanrednim iskustvima. Danas o Međugorju govori znatno drugačije.
O svojim iskustvima u Međugorju, kasnom svećeničkom pozivu, osobnim životnim krizama i budućnosti Crkve u Njemačkoj dekan Clemens Hergenröder govori za MTMVox.
Gospodine dekane Hergenröder, posljednjih ste godina više puta boravili u Bosni i Hercegovini. Što Vas je dovelo ondje?
Neposredan povod bio je naš đakon Dragan Miloš, koji je dugi niz godina djelovao u župama sv. Josipa i sv. Konrada u Ingolstadtu. Nakon odlaska u mirovinu pozvao nas je da posjetimo njegov rodni kraj. To je bio stvarni početak našega putovanja. Istodobno se u našoj župi javila želja dijela vjernika da organiziramo hodočašće u Međugorje.
Međugorje ste poznavali mnogo prije tih hodočašća. Kakva Vas sjećanja vežu uz Vaš prvi posjet?
Prvi put sam bio u Međugorju sredinom osamdesetih godina. Tada sam s nekoliko kolega sa studija boravio u blizini Splita. Jedan od njih doživio je tešku nesreću i silno je želio otići u Međugorje. U to vrijeme još nije postojao današnji vanjski oltar iza crkve. Bili smo privatno smješteni kod jedne obitelji. Naravno, već sam tada čuo za događaje u Međugorju. Neki su ljudi s velikim oduševljenjem govorili o ukazanjima. Moram iskreno priznati da mi se tada ponešto činilo pretjeranim. Stekao sam dojam svojevrsne sklonosti traženju čuda. To je bio moj prvi dojam.
Je li se Vaš pogled na Međugorje tijekom godina promijenio?
Da, svakako. Tijekom godina sve sam više uviđao koliko Međugorje znači osobito ljudima iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Poznajem mnoge koji ondje odlaze svaki put kada posjete svoju domovinu ili redovito sudjeluju na hodočašćima. Jedno se, međutim, može sa sigurnošću reći: iz ovoga mjesta izvire blagoslov. Mnogi ljudi ondje pristupaju sakramentu ispovijedi. Mnogi doživljavaju unutarnje obraćenje i ponovno pronalaze put k Bogu. To je činjenica koju nije moguće zanemariti. Sigurno je da je Međugorje mjesto s kojega se širi duhovni blagoslov. Što se samih ukazanja tiče, o njima ne mogu donijeti konačan sud. Postoje ljudi koji su čvrsto uvjereni da je riječ o autentičnim Marijinim ukazanjima. Ja to osobno ne mogu prosuditi. No duhovni plodovi sasvim su očiti.
Neposredno prije našeg razgovora prvi sam put posjetila Altötting. Može li se Altötting usporediti s Međugorjem?
Riječ je o hodočasničkim mjestima različitoga podrijetla. U Altöttingu se na početku nalazi čudesno spašavanje jednoga djeteta, a ne Marijino ukazanje. U Međugorju su upravo izvješća o ukazanjima ishodište razvoja svetišta. No ono najvažnije jest nešto drugo. Oba mjesta povezuju ljude u pouzdanju u zagovor Marije, Majke Isusove. Hodočasnici dolaze sa svojim brigama, nadama i molitvenim nakanama. U biti, na oba mjesta doživljavaju isto: Bog ljudima daruje posebno vrijeme milosti, posebnu blizinu i pomoć. Upravo je to njihova najveća zajednička poveznica.
Jeste li osobno ikada doživjeli neko izvanredno iskustvo Božje prisutnosti?
Ukazanje nikada nisam imao. No više sam puta iskusio da Bog djeluje po svojoj providnosti. Jedan događaj iz mojega djetinjstva prati me do danas. Tada sam s obitelji živio u Nürnbergu. Pročitao sam dječju knjigu o dječaku Pünkelchenu koji je hodao po krovovima. Dobio sam ideju da i sam pokušam učiniti isto. Popeo sam se kroz krovni prozor na krov i s velikim oduševljenjem doviknuo majci u vrt: „Mama, pogledaj, ovdje sam gore!“ Majka se, naravno, silno prestrašila. Tek mnogo godina poslije postao sam svjestan koliko je ta situacija zapravo bila opasna. Roditelji su nam često govorili: „Povedi sa sobom svoga anđela čuvara.“ Danas tu priču i sam pričam djeci na vjeronauku. Doista vjerujem da je moj anđeo čuvar tada bdio nada mnom.
Jeste li i kasnije doživjeli iskustva u kojima ste osobito osjetili Božje vodstvo?
Da, bilo ih je više. Zapravo sam sasvim slučajno postao ministrant. Jedan školski kolega tijekom jedne posjete jednostavno mi je rekao: „I ti možeš ministrirati!“ Zatim me poveo u crkvu “Anđela čuvara” u Eichstättu. Nedugo nakon toga dobili smo materijale za natjecanje povodom Jubilejske godine 1975. Bio sam među pobjednicima te sam sa samo trinaest godina prvi put otputovao u Rim. Kada danas gledam unatrag, u svemu tome prepoznajem Božju providnost. Tada to, naravno, nisam mogao znati. No to me putovanje duboko obilježilo i vjerojatno postavilo temelje mome kasnijem svećeničkom pozivu. Mnogo sam puta iskusio da Bog vodi čovjeka. Ne na spektakularan način, nego u svakodnevici. Mnoge stvari postanu jasne tek kada se osvrnemo unatrag. Dok se nalazimo usred životne krize, često ništa ne razumijemo. Tek poslije katkad shvatimo da nas je Bog cijelo vrijeme pratio.
Dugi niz godina pratite i hrvatsku katoličku zajednicu u Ingolstadtu. Što Vas je kod hrvatskih vjernika posebno dojmilo?
Ono što me od samoga početka fasciniralo jest prirodnost s kojom mnoge hrvatske obitelji žive svoju vjeru. Pripadnost Katoličkoj Crkvi za mnoge je nešto posve prirodno. Svoju vjeru svjedoče s radošću, a to se osobito vidi na svetim misama. Ondje se mogu vidjeti cijele obitelji – roditelji, bake i djedovi te djeca – kako zajedno mole i žive svoju vjeru. Posebno me se dojmilo i to što sam, pomažući kao ispovjednik, mogao vidjeti koliko je hrvatskim vjernicima prirodno prije velikih blagdana pristupiti sakramentu pomirenja. To čine pripadnici svih naraštaja.
Je li u Njemačkoj drukčije?
Nažalost, jest. Naravno da se i u Njemačkoj ljudi ispovijedaju. Sakrament pomirenja sastavni je dio života cijele Katoličke Crkve. No ta spontanost i redovitost s kojom se prije Božića ili Uskrsa pristupa ispovijedi kod nas je znatno oslabila. Zbog toga mi je iskreno žao.
Što je, po Vašem mišljenju, razlog tomu?
To je teško pitanje. Možda doista postoje određene razlike među narodima. Često imam dojam da su Hrvati otvoreniji za odnos s Bogom nego mnogi Nijemci. Naravno, i u Njemačkoj ima duboko vjernih ljudi. No hodočašća, ispovijed ili snažna marijanska pobožnost hrvatskim su vjernicima mnogo prirodniji dio vjerskog života. To uvijek iznova primjećujem. Sjećam se, primjerice, jednoga šestog razreda na vjeronauku kada smo razgovarali o Noći vještica. Jedan hrvatski učenik sasvim je mirno rekao: „Ja u tome ne sudjelujem.“ Nije to rekao zato što bi imao nešto protiv drugih, nego je jednostavno kazao: „To nije u skladu s mojom vjerom.“ Ta me jasnoća duboko dojmila. Mislim da bi se mnogi njemački mladi puno teže odlučili na takav stav i k tome ga javno izrekli.
Malo prije govorili smo o Međugorju. Mislite li da je slučajnost što je upravo ondje nastalo jedno od najznačajnijih hodočasničkih mjesta današnjice?
Možda to doista nije slučajnost. Mogu zamisliti da je tomu pridonijela otvorenost ljudi prema Bogu i nadnaravnom. Tu otvorenost srca uvijek sam iznova susretao u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Vjerujem da čovjek mora biti spreman dopustiti Bogu da ga dotakne. Ne može se sve objasniti isključivo razumom. Vjera traži i povjerenje te otvorenost srca. Upravo tu otvorenost prepoznajem kod mnogih hrvatskih vjernika i ona me uvijek iznova oduševljava.
Za svećenika ste zaređeni tek u 39. godini života. Zašto ste toliko čekali? Jeste li sumnjali u svoj poziv?
Da, kada danas pogledam svoj život, jasno vidim različita razdoblja traženja i sazrijevanja. Kao mladić bio sam oduševljen Crkvom. Rado sam svjedočio svoju vjeru i branio Crkvu. No kada sam krenuo u jedanaesti razred, nešto se promijenilo. Ne bih rekao da sam izgubio vjeru, ali nestala je ona sigurnost i spontanost s kojom sam dotad živio vjeru i branio Crkvu. Istodobno sam se počeo vrlo intenzivno posvećivati učenju. Želio sam u svemu postići najbolje rezultate. Gledajući unatrag, mislim da sam od sebe tražio previše i da je upravo zbog toga došlo do svojevrsnog unutarnjeg loma.
Danas se mnogo otvorenije govori o psihičkim opterećenjima i krizama. Mislite li da se svaki čovjek u životu mora suočiti s takvim razdobljima?
Mislim da je to vrlo važno pitanje i da pripada samoj tajni ljudskog života. Vjerujem da se svatko od nas prije ili poslije susretne sa svojim granicama, premda na različite načine. To može biti bolest, smrt voljene osobe ili neka osobna, unutarnja kriza. Postoji jedna mala knjiga Romana Guardinija pod naslovom O smislu melankolije. Smatram da je njezina poruka vrlo važna. Ponekad imam dojam da današnje društvo ljudima poručuje kako uvijek moraju biti vedri, zabavljati se i uživati u životu. Mislim da je takav pogled previše površan.
Zašto, po Vašem mišljenju, ljudi moraju prolaziti kroz tako teška razdoblja?
Mislim da takva iskustva pridonose ljudskom sazrijevanju. Jedan svećenik kojega sam iznimno cijenio i koji je poslije propovijedao na mojoj mladoj misi često je ponavljao misao koja me prati do danas. Govorio je: „Kada čovjek nosi neki teret, postoje dva načina da mu se pomogne. Ili ćeš ukloniti teret ili ćeš ojačati oslonac kako bi ga mogao nositi.“ A zatim bi dodao: „Čini se da Bog čovjeku češće daje upravo ovaj drugi dar.“ Ta me rečenica duboko obilježila. Naravno da bismo svi željeli da nam Bog jednostavno oduzme terete koje nosimo. No vrlo često nam umjesto toga daje snagu da ih možemo nositi.
Ipak, mnogi ljudi dođu do točke kada teret postane pretežak.
Da, nažalost. Ne pronađe svatko taj unutarnji oslonac. Tada teret doista može postati nepodnošljiv. Zato je ljudima potrebna blizina drugih. Potrebni su im ljudi koji će ih doslovno uzeti za ruku i vratiti im nadu.
I sami ste rekli da ste se kao mladić previše opterećivali. Što biste danas savjetovali mladima?
Rekao bih im da svoju vrijednost ne mjere isključivo uspjehom. U mladosti sam želio biti najbolji u svemu. Danas vidim da je to bilo preveliko opterećenje. Naravno da čovjek treba razvijati darove koje je primio, ali jednako je važno naučiti prihvatiti vlastite granice. Vjera ne uklanja životne poteškoće, ali daje nadu. Pomaže nam drukčije gledati na život i podsjeća nas da u svojim brigama nikada nismo sami.
Jeste li u vlastitom životu morali naučiti strpljivosti?
Svakako. Studij sam započeo u Eichstättu, a potom nastavio u Rimu. Ondje sam već bio podnio molbu za đakonsko ređenje, no tadašnji rektor nije je odobrio. Rekao mi je: „Vjerujem da imate svećenički poziv, ali vaš poziv još treba sazrijeti.“ Danas mislim da je bio potpuno u pravu. Uočio je nešto što ja tada još nisam mogao vidjeti.
Kako se nakon toga razvijao Vaš životni put?
Otišao sam u Freiburg im Breisgau, gdje sam nastavio studij. Ondje sam završio magisterij iz filozofije, doktorirao iz novozavjetne teologije te položio državni ispit za nastavničko zvanje. Nakon toga odradio sam pripravnički staž u Rastattu i Ettlingenu te godinu dana radio kao profesor vjeronauka. U tom se razdoblju, naravno, otvorilo i pitanje trebam li možda zasnovati obitelj. Bilo je to vrijeme traženja. No kada danas pogledam unatrag, vidim da su to bile iznimno dragocjene godine.
Kada ste konačno spoznali da Vas Bog ipak poziva u svećeništvo?
To se nije dogodilo odjednom. Tijekom pripravničkog staža pitanje svećeničkog poziva ponovno se vratilo. Počeo sam se pitati: „Želim li cijeli život ostati samo profesor? Tada se ponovno probudila prvotna želja za svećeništvom. Nekoliko je događaja dodatno učvrstilo tu odluku. Jedan svećenik koji je snažno obilježio moj život – dr. Ludwig Rug – iznenada je preminuo. Često sam putovao s njim. Kada bi odlazio slaviti svetu misu po seoskim župama, sjedio sam pokraj njega u automobilu. Nakon njegove smrti pred očima mi se pojavila jedna slika. Pomislio sam: „Ako vozača više nema, suvozač mora preuzeti upravljač. A ti si taj suvozač.“ Ta me misao duboko dirnula. U to sam vrijeme razgovarao i s biskupom Walterom Mixom o svojoj životnoj situaciji. Malo-pomalo postajalo mi je jasno da je došao pravi trenutak. Vratio sam se u Eichstättsku biskupiju, uključio se u pastoralnu formaciju, bio zaređen za đakona, a potom i za svećenika.
Mnogi mladi danas priželjkuju jasan Božji znak. Kako čovjek može prepoznati da je nešto doista Božji poziv?
Ne vjerujem da za to postoji jednostavan recept. To je put koji traje. Čovjek u srcu osjeti određeni poticaj, razgovara s ljudima kojima vjeruje, traži savjet i moli. Istodobno promatra i mjesto na koje ga je Bog postavio: gdje sam potreban, koje su mi zadaće povjerene? Sve su to određeni znakovi. Poziv također traži vrijeme. U njemu važnu ulogu imaju osobno promišljanje i odgovornost. Bog ne odlučuje umjesto nas. I moj je put bio dug proces sazrijevanja. Danas mi je mnogo toga jasnije nego što je bilo tada. U ono vrijeme neke stvari jednostavno još nisam mogao razumjeti.
Nakon razgovora koji sam prije nekoliko dana vodila s jednim svećenikom zapitala sam se hoću li uopće više ikada poželjeti ući u crkvu. Može li ponašanje pojedinih svećenika udaljiti ljude od Crkve?
Da, to se zasigurno može dogoditi. Ljudi mogu biti razočarani ili povrijeđeni i to nedvojbeno ostavlja posljedice. No istodobno vjerujem da se vjera ne smije vezati uz jednu osobu. Crkvu čine mnogi ljudi i svi smo različiti. Kada se osvrnem na vlastiti život, sjećam se brojnih svećenika koji su me obilježili. Svaki je od njih imao nešto posebno. Od jednoga sam naučio koliko je važna pastoralna briga za ljude, od drugoga ljubav prema liturgiji, i tako redom. Bilo je, međutim, i situacija u kojima sam pomislio: „Ovako ja jednoga dana ne želim raditi.“ I iz takvih se iskustava može mnogo naučiti.
Mnogi vjernici imaju dojam da svećenici danas više nemaju dovoljno vremena za ljude. Dijelite li takvo mišljenje?
Da. Iskreno govoreći, gotovo uvijek imam osjećaj da nemam dovoljno vremena. Služba župnika danas obuhvaća velik broj različitih obveza. Tu su administrativni poslovi, brojni sastanci i organizacijske zadaće, a istodobno i pastoralni rad s ljudima. Čovjek nastoji svemu posvetiti potrebnu pozornost, ali to nije uvijek moguće.
Tijekom razgovora dotaknuli ste se i aktualnih strukturnih promjena u Crkvi u Njemačkoj. Koje izazove u njima vidite?
S određenom zabrinutošću promatram činjenicu da župe postaju sve veće. U mnogim njemačkim biskupijama upravo je to smjer kojim se ide. Osobno ne mislim da je to dobro rješenje. Često se takve odluke donose za uredskim stolom, ali pastoralni rad počiva na blizini čovjeku. Što je župa veća, to je teže očuvati tu osobnu blizinu.
Tijekom razgovora spomenuli ste i svetu Anu Schäffer. Zašto Vam je njezino životno svjedočanstvo toliko važno?
Zato što pokazuje da su Božji putovi često posve drukčiji od naših planova. Ana Schäffer željela je postati misionarka, ali joj je nakon teške nesreće to postalo nemoguće. Isprva joj je bilo vrlo teško prihvatiti takvu sudbinu. Tek je s vremenom otkrila svoj pravi poziv. Ljudi su dolazili k njoj kako bi je tješili, a na kraju je upravo ona postala ona koja je tješila druge. Napisala je bezbroj pisama, ulijevala ljudima nadu i upravo je kroz vlastitu patnju postala blagoslov mnogima. To pokazuje da Bog i od naših srušenih planova može stvoriti nešto novo. Papa Ivan Pavao I. jednom je izrekao lijepu misao: „Ljubi mjesto na koje te je Bog postavio.“ Čovjek lako dođe u napast pomisliti da bi negdje drugdje sve bilo bolje. No možda upravo zbog toga čovjek ne uočava ono na što ga Bog poziva ondje gdje se trenutno nalazi.
Mnogi mladi danas traže usmjerenje, smisao i nadu. Koju biste im poruku željeli uputiti?
Prije svega dvije stvari. Prva je zahvalnost. Dok čitam Sveto pismo, uvijek iznova primjećujem koliko se često čovjeka poziva na zahvalnost. Zahvalnost mijenja pogled na život. Pomaže nam prepoznati koliko nam je dobra Bog već darovao. Druga je molitva. Isus kaže: „Ištite i dat će vam se.“ Bog nije daleko. Mislim da su mnogi ljudi zaboravili koliko je važna iskrena i pouzdana molitva. Želio bih im da imaju hrabrosti vjerovati Bogu, da ostanu otvoreni njegovu pozivu i da nikada ne zaborave biti zahvalni. Jer Bog je prisutan. On prati naš život – često tiho i neprimjetno, ali uvijek vjerno.