Piše: Marija Tokić Miličević/MTMVox
Mirela Šišić Sakić, 44-godišnja odgojiteljica s dugogodišnjim iskustvom, svoju je životnu borbu odlučila pretočiti u pisanu riječ te je tako postala autorica dviju knjiga – „Bavarska kapela“ i „Snaga riječi moje duše“.
Traganje
Iskustvo preseljenja, prilagodbe i traganja za vlastitim mjestom u novom društvu postalo je temelj njezinih knjiga. Kaže kako je u njih utkala cijelu sebe – svoje emocije, sjećanja, strahove i životne spoznaje. „Dolazak, učenje jezika i situacije u kojima vas ljudi ne razumiju, kada ne uspijevate reći ono što želite, vrlo su teški. To je borba koja čovjeka ili slomi ili ga učini jačim. No najčešće ga slomi“, kaže Mirela za MTMVox.
Kapela
Prisjećajući se nastanka „Bavarske kapele“, Mirela kaže kako je presudan bio jedan naizgled običan trenutak tijekom šetnje sa sinom za vrijeme pandemije koronavirusa. Dok je sjedila na klupi u šumi kako bi se odmorila, njezin sin prišao je kapelici koja se ondje nalazila i sklopio ruke na molitvu. „Pitala sam ga što to radi, a on mi je odgovorio: ‘Molim se Bogu.’“ Taj ju je dječji čin duboko dirnuo te potaknuo na razmišljanje o vjeri, duhovnosti i pripadnosti. Upravo nakon tog događaja, kaže, započelo je pisanje knjige koja će kasnije ponijeti taj simboličan naziv. Iako je po vjeroispovijesti muslimanka, kapela za nju nije simbol podjela, nego mjesto susreta, mira i duhovnosti. Kroz knjigu šalje poruku da među ljudima postoji mnogo više zajedničkoga nego što se često želi priznati te da različitosti ne bi trebale biti razlog za udaljavanje.
Prihvaćanje
Govoreći o životu u Njemačkoj, ističe kako je proces prihvaćanja nove sredine dug i zahtjevan. Shvatila je da čovjek ne može živjeti između dva svijeta te da mora prihvatiti mjesto u kojem se nalazi. Mirela vjeruje kako je važno tražiti dobro u ljudima i širiti ljubav, čak i onda kada je na prvi pogled nema. „Ako ljubavi nema, treba je stvarati. Moj način je pisanje“, poručuje. Govoreći o društvenim odnosima u Bosni i Hercegovini, ističe kako je jedan od najvećih izazova prihvaćanje različitosti i međusobno uvažavanje. Ipak, smatra da postoje brojni ljudi koji žive izvan podjela, premda se o njima rijetko govori. „Oni su tihi, ne ističu se i ne eksponiraju radi nekih interesa. To su ljudi koji žive, rade i bave se sobom. U njihovu srcu nema podjela“, kaže Mirela.
Fokus
Mirela smatra kako današnje društvo općenito previše pozornosti posvećuje negativnim pojavama, dok bi se više trebalo usmjeriti na ljude koji stvaraju, imaju ideje i svojim djelovanjem potiču pozitivne promjene. „Više se trebamo usmjeriti na pozitivne stvari, razgovarati s ljudima koji imaju ideje, koji su pozitivni i koji vole umjetnost“, poručuje. Dodaje kako upravo umjetnost može povezivati ljude i poticati razumijevanje među njima. Na pitanje koja je rečenica iz njezine knjige najbolje opisuje, izdvaja misao: „Sve što bude, to i prođe. Ma koliko se činilo da je situacija teška i bezizlazna, uglavnom preživimo.“ Kaže kako ju je život naučio da je iskustvo najbolji učitelj te da se upravo u teškim trenucima čovjek najviše razvija i pronalazi nadahnuće. Vjeruje da se vrijedi boriti i ustrajati bez obzira na prepreke jer, kako ističe, „bez borbe i znoja nema ništa“.
Projekt
U međuvremenu, osim pisanja, Mirela je otkrila još jednu umjetničku stranu sebe – ljubav prema stvaranju unikatnih rukotvorina, kroz koje želi ispričati priče o dva zavičaja koja nosi u srcu. Kako sama kaže, želja joj je sačuvati od zaborava ono najljepše iz oba kraja, jer i Bosna i Hercegovina i Bavarska zauzimaju posebno mjesto u njenom životu. Zbog toga, kaže, na njezinoj očevini, nedaleko od magistralnog puta Tuzla – Sarajevo, trenutno nastaje poseban kutak posvećen kreativnom stvaralaštvu. Tu će se, ističe, rađati nove ideje, čuvati tradicija i graditi mostovi među ljudima kroz različite oblike umjetnosti. Završetak projekta planiran je do kraja ovog ljeta. „Posebnu zahvalnost za realizaciju ovog projekta upućujem svom suprugu i roditeljima, koji su mi od samog početka nesebično pružali podršku i pomagali da ova ideja postane stvarnost.“
Poruka
Ženama koje trenutačno prolaze kroz teška životna razdoblja poručuje da budu strpljive, da vjeruju u Boga i u sebe te da ne zaborave kako su i najveće životne oluje prolazne. Na pitanje kako se nositi s negativnostima i lošim odnosima među ženama odgovara da se na grubost ne treba uzvraćati istom mjerom. „Vatru treba gasiti vodom – nježnošću, mudrošću, blagošću, smirenošću i dobrotom“, poručuje. Za kraj jednostavno zaključuje: „Sreća je odluka.“
Poziv
Mirela je rođena 1982. godine u Tuzli, a odrasla je u Živinicama, gradu koji je ostavio dubok trag u njezinu djetinjstvu i oblikovao njezine životne vrijednosti. Nakon završetka Srednje glazbene škole u Tuzli, gdje je učila svirati klavir i harmoniku, slijedila je svoj poziv rada s djecom. Vođena željom da svoj umjetnički senzibilitet prenese na mlađe naraštaje, diplomirala je na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru na studiju predškolskog odgoja. Nakon jedanaest godina rada u Tuzli kao odgojiteljica, 2017 godine sa sinom se pridružila suprugu u Njemačkoj te započela graditi novi život. Kako ističe, unatoč tome što su bili stambeno zbrinuti i vlasnici stana u središtu Živinica, zbog političke situacije odlučili su napustiti Bosnu i Hercegovinu. Najprije su živjeli u bavarskom gradu Mainburgu, a potom su se preselili u Ingolstadt, gdje Mirela i danas živi i radi.