Piše: Marija Tokić Miličević
Šetajući kamenim ulicama Korčule, grada koji zbog svoje arhitekture i uskih uličica nazivaju i malim Dubrovnikom, u samom srcu povijesne jezgre pažnju nam je privukla glazba koja je dopirala iz male crkve sv. Petra. Gotička crkva iz 14. stoljeća bila je neobično osvijetljena, obavijena polusvjetlom precizno postavljenih lampi i svijeća. Ispred ulaza stajala je skulptura izrazito mračnog, monstruoznog lica koja je ostavljala uznemirujući dojam. Ipak, ušli smo unutra.
Umjetnik
Duž zidova stajali su drveni kipovi apostola, a ispod njih bile su postavljene skulpture Ivana Gavranića, samoukog umjetnika koji posljednjih desetak godina drvetom oblikuje vlastite životne lomove, vjeru, krivnju, nepravdu i nadu. Njegova priča već je privukla pozornost i HRT-a, no ono što je ispričao za MTMVox o jednom grdelinu i vlastitom životnom preokretu otvara mnogo osobniju priču.
Balada
Ivan je rođen 1979. godine na Korčuli i, kako kaže, ondje živi cijeli život. Svoj je talent godinama pokušavao potisnuti, sve dok ga život nije prisilio da ga ponovno pronađe. „Bavim se ovim nekih deset godina. Počeo sam s malim stvarima. Uvijek sam to imao u sebi, još kao dječak. Kasnije sam to kroz odrastanje pokušavao iskopati iz sebe pa onda ponovno zakopati. I tako tri, četiri puta.“ Kaže kako je tek nakon jednog velikog životnog potresa shvatio da više ne može pobjeći od onoga što nosi u sebi. „Kao što najljepše balade često izađu iz patnje, tako je iz mene izašlo ovo.“
Neprijatelj
O tome što se točno dogodilo u njegovu životu, kaže, ne može govoriti u detalje, no priča nam kako se jednoga dana sve oko njega i u njemu počelo slagati kao domine. „Sve ono za što misliš da čvrsto držiš odjednom se sruši. U jednom trenutku više se nisam mogao uhvatiti ni za što.“ Tada je, kaže, pred sobom ugledao lik, upravo onaj izložen ispred crkvenih vrata. Nazvao ga je – Neprijatelj. „Takav je navalio na moj život. I onda je duša jednostavno, instinktivno počela vapiti: ‘Trebam Boga.’“ Vjera mu je, kaže, ponudila izlaz. Pokajanje je za njega postalo način da ponovno pronađe put prema svjetlu.
Krik
Kaže da u radu koristi strojeve kako bi uklonio višak materijala s drva masline, ali da svako djelo najprije nacrta, a zatim ga ručno rezbari. „Za jedno djelo nekada trebam šest mjeseci, nekada osam, nekada i deset.“ Koliko je točno skulptura izradio, ne zna. Kaže samo da mu je za ono što je danas izloženo u crkvi trebalo više od šest godina rada. Tu su urezana osobna iskustva, sjećanja iz djetinjstva, osjećaj nepravde i odnos prema ljudima koje je tijekom života upoznao. Želio je, kaže, odati počast i ljudima koji su za Domovinu dali svoje živote, ali i onima koji su izgubili vjeru u sustav i bolji život te na sebe digli ruku. Ipak, naglašava da ne želi da njegova priča bude politička. „Želim promjenu u Hrvatskoj koja će donijeti nešto bolje od ovoga.“
Grdelin
Dok razgovaramo, vodi nas do skulpture s malim grdelinom. Upravo ta ptica zauzima posebno mjesto u njegovoj osobnoj priči. Gavranić se prisjeća vremena kada je kao desetogodišnji dječak boravio kod bake na selu. Te je godine pao veliki snijeg, a za djecu u selu snijeg je, kaže, bio pravo čudo. „Kod bake smo pravili vino. Ispod kuće bi istresli ostatke, ono što se u našem kraju zove drop. Od toga je nastalo jedno malo brdo, a po tom brdu je pao snijeg. Upravo tu je dolazilo desetak ptica. Tu su se hranili, a ja sam ih gledao kao jednu cijelu obitelj.“ Među njima je bio i jedan posebno malen grdelin. „Bio je baš mali, mali. Duplo manji od svih drugih. Ja sam ga poželio u svom srcu.“
Ljepilo
Kao dijete čuo je priču o tome kako se ptice mogu loviti pomoću ljepila. Pokušao je isto. „Namazao sam ljepilo na grančicu i stavio ga točno na taj vrh dropa. Gledao sam odozgo iz bakinog vrta kako ponovno dolaze. I baš taj mali, on se uhvatio.“ Potrčao je prema njemu. Pokušao ga je osloboditi. Ali… „Bio je baš malen, a ja sam stavio puno ljepila. Cijeli se zalijepio.“ Nije znao što napraviti. „Boli me taj prizor. Boli me duša, ali ne mogu ništa. Nisam vidio drugog izlaza.“ Stisnuo ga je, ugurao ruku u snijeg i pritisnuo. „Držao sam stisnuto dok nisam znao da je gotovo. To sam zakopao duboko u srce, nikad nikome nisam pričao o tome.“
Potres
Nakon dvadesetak godina, kada je došlo do potresa u njegovu životu, kad se sve uzdrmalo, ta je ptičica, kaže, izašla iz dubine njegova bića – pred oči. „Kao da je nosila sve te krivnje, svu tu narav ljudsku koja nas vuče u grijeh, tu sebičnost.“ Kao tridesetogodišnjak počeo je bitku, bunt, revolt protiv, kako ističe, grešnosti i zla. „Bilo je to postupno buđenje. Počeo sam ulaziti u crkvu.“ Posebno mu se urezao susret sa slovenskim svećenikom, paterom Cirilom Ćušem. „Ne možete ostati ravnodušni. Otvori svaku ranu, ali ne s gorčinom i boli.“
Umjetnost
U njegovoj obitelji, kaže, nitko se nije bavio umjetnošću. On sam, međutim, kaže da je oduvijek osjećao potrebu nešto stvarati. Piše i pjesme, ali ih je posljednjih godina zapostavio zbog ljubavi prema drvenim skulpturama. Danas od svojega umjetničkog rada i živi. Kaže da je teško uskladiti umjetnost s nekim drugim ozbiljnijim poslom ako joj se čovjek želi potpuno posvetiti. Na pitanje „Može li se od prodaje skulptura dovoljno zaraditi za život?“, odgovara: „Boriš se. Bog sve vidi i zna kako će ti to dati.“ Vjeruje da čovjek mora proći određene krize kako bi se pročistio od ponosa i ega. A onda se, kaže, počinju otvarati vrata. „Jave ti se ljudi koji naruče nešto što je baš skupocjeno i daju ti povjerenje iako te ne poznaju. Ja osjetim da je to Božji prst.“ Kaže da ništa nije forsirao. „Nisam nikoga potezao za ruku. Sve dođe samo.“
Poruka mladima
Danas Gavranić šalje posebnu poruku mladima koji imaju talent, ali se boje kritika. „Ne zakopavajte svoj talent.“ I sam je, kaže, zbog toga strahovao. Nije uvijek imao ni podršku obitelji. „Govorili su mi: ‘Idi radi nešto, konobari, idi radi bilo što, samo se ostavi toga.’“ Ipak, nije odustao. „U Bibliji piše da nam je dan talent i da smo dužni raditi na njemu. Radite na svom talentu. Trudite se i umnožite ono što vam je dano.“ Prisjeća se kako je počeo s malim stvarima. „Nikada nisam mogao zamisliti da ću napraviti nešto poput ovoga što danas ovdje stoji.“
Ispravan put
I dok stoji među svojim drvenim likovima u maloj korčulanskoj crkvi, postaje jasno da je za Ivana Gavranića drvo postalo puno više od materijala. Postalo je način kroz koji govori o onome o čemu mu je najteže govoriti – o vlastitim pogreškama, krivnji, vjeri, nepravdi, ljudskoj slabosti i nadi da se čovjek, nakon svega, ipak može vratiti na ispravan put. Ono što je jednom pokušao zakopati duboko u sebi danas izvlači na svjetlo – komad po komad, skulpturu po skulpturu.