Piše: Marija Tokić Miličević
Neke knjige nastaju iz mašte, a neke iz duboko proživljenih iskustava, životnih spoznaja i misli koje s vremenom sazrijevaju sve dok ne pronađu svoj konačni izraz u pisanoj riječi. Prvijenac Dragice Raguž, „Anđele Božji, čuvaru mili“, pripada ovoj drugoj skupini. Iako je objavljena u travnju ove godine, knjiga je nastajala više od tri desetljeća. U nju su, kako je autorica kazala u razgovoru za MTMVox, utkane spoznaje iz djetinjstva i zrele dobi, iskustva majčinstva te susreti s ljudima koji su ostavili trag u njezinu životu. „Bilo je potrebno više vremena, možda i cijeli moj dosadašnji život”, kaže Raguž, objašnjavajući da se ništa nije dogodilo u kratkom razdoblju. Iskustva i osjećaji morali su, kako ističe, dosegnuti određenu težinu prije nego što su postali priče.
Ljepota
Jedna od tema koja se provlači kroz njezino prvo književno ostvarenje jest odnos između vanjskog izgleda i čovjekovih istinskih unutarnjih vrijednosti. Raguž ne zagovara zanemarivanje vanjštine, nego drukčiji redoslijed važnosti. „O osobnoj higijeni treba voditi računa, ali sve to vanjsko kratko traje i jako brzo ostanemo bez tog vida ljepote. Dok ono što nosimo u sebi, taj nevidljivi dio nas, mnogo je bitniji od vanjštine. Na toj ljepoti treba svakodnevno radit.” Pritom ističe da čovjekovu vrijednost treba promatrati kroz njegovu osobnost i ljudske kvalitete, a ne kroz bankovni račun, materijalno bogatstvo ili društveni status.
Dokazivanje
Promišljanje o vanjštini povezano je i s pričom o zvijezdama Sjevernjači i Repatici, u kojoj autorica otvara pitanje potrebe za isticanjem vlastite vrijednosti i uzdizanjem iznad drugih. Prema njezinu mišljenju, svatko ima vlastiti sjaj, no neki ga nastoje dokazati pod svaku cijenu, zanemarujući pritom upozorenja najbližih. „Svi smo mi zvijezde. Svi blistamo i sjajimo na svoj način, samo, netko ima veću potrebu da se istakne i bude primijećen u odnosu na nekoga tko se ističe u svojoj skromnosti, a za skromnost i dobrotu kad-tad budemo nagrađeni. Što znači da na kraju svi dobijemo ono što smo svojim postupcima i zaslužili.“ Problem nastaje, kaže Dragica, kada želja za isticanjem preraste u uvjerenje da vrijedimo više od drugih. Posljedice takvih stavova ne moraju biti vidljive odmah, ali čovjeka prije ili poslije suoče s vlastitim izborima. Nasuprot tome, skromnost i dobrota nisu slabosti, nego vrijednosti koje ne trebaju publiku da bi imale smisla.
Vjera
Premda je vjera važan dio knjige, iz odgovora koje je autorica dala u razgovoru za MTMVox proizlazi da je ne promatra samo kroz vjerske obrede i blagdanske običaje. Jednako joj je važna njezina svakodnevna, praktična dimenzija. „Odgovornost nije na institucijama nego na nama. Sami odlučujemo o svojim postupcima i ponašanju. Da se svi pridržavamo onoga što nas naša kršćanska vjera uči i živimo po Božjem redu i zakonu, ne bi bilo ovoliko problema i nejasnoća u društvu.“ Na pitanje može li čovjek redovito ispunjavati vjerske obveze, a istodobno biti grub prema slabijima, nepravedan prema radnicima ili nesposoban oprostiti, odgovara kratko: „Može, ali nije ispravno to što radi.” Ta rečenica sažima važan dio njezina pogleda na vjeru. Pripadnost vjerskoj zajednici ili poznavanje vjerskih pravila sami po sebi nisu jamstvo dobrote. Ono u što čovjek vjeruje trebalo bi se očitovati i u njegovim postupcima, osobito kada je u poziciji moći ili kada se od njega očekuju razumijevanje, pravednost i oprost. Raguž pritom odgovornost ne prebacuje na vjerske institucije. Smatra da promjena počinje od pojedinca, njegovih odluka i načina na koji živi u skladu s načelima kojima se vodi. U njezinu je odgovoru prisutna jasna poruka: društvo se ne može mijenjati samo zahtjevima upućenima drugima, nego i spremnošću svakoga pojedinca da preispita vlastito ponašanje. Sličan se pogled nazire i u njezinu razmišljanju o blagdanima. „Današnje društvo i ‘moderni čovjek’ silno se trude da blagdani nestanu onakvi kakvi jesu od davnina. Treba ih ‘prekrojiti’ u nešto sasvim drugo. Iz tog razloga nameću nam mnoštvo nepotrebnih stvari: blještavilo, kupovinu, putovanja… Ali, to je samo privid. Istinski doživljaj blagdana i sreće duboko je u nama.“
Iznenađenje
Objavljivanje prve knjige bilo je iznenađenje čak i za one koji Dragicu Raguž poznaju. Nisu očekivali da će se predstaviti kao književnica, no nakon što su pročitali njezine priče, reakcije su, kaže, bile pozitivne. Među komentarima posebno pamti riječi čitateljice koja knjigu čita postupno, raspoređujući priče kroz dane jer ne želi prebrzo ostati bez njih. U sjećanju joj je ostao i susret s muškarcem koji je prisustvovao predstavljanju knjige. Rekao joj je da „ništa slično u životu nije doživio”. Takve reakcije odražavaju njezinu želju da priče dopru do čitatelja i da svatko u njima pronađe ono što mu je blisko. Knjigu je namijenila svim generacijama, od djece do starijih osoba. Svjesna je da neće svaki čitatelj jednako razumjeti sve što je napisala, ali vjeruje da i samo čitanje može potaknuti lijepe misli i osjećaje. Posebno bi je radovalo kada bi njezina knjiga nekoga potaknula da se približi Bogu. Za sada nema dogovorenih novih promocija, no voljela bi da knjiga stigne do što većeg broja ljudi. Želja joj je, kako sama kaže, otići što dalje sa svojim „anđelima”.
Poruka
Na pitanje što bi poručila onima koji svoje rukopise još čuvaju u ladicama, nesigurni u to imaju li što ponuditi čitateljima jer je na književnoj sceni već mnogo autora, Dragica odgovara: „Svatko je unikat i piše na sebi svojstven način, tako da će sigurno pronaći svoje čitatelje koji će to prepoznati i podržati.“ Smatra da ne postoji razlog zbog kojega bi se trebali odreći vlastitoga glasa samo zato što već postoji mnogo autora. „Svaka situacija, događaj ili doživljaj može biti priča, samo treba pronaći pravi način da bude ispričana”, poručuje. U toj se misli susreću njezino iskustvo i pogled na pisanje. Za Dragicu Raguž književnost nije odvojena od života, nego način da se proživljeno sačuva, promisli i podijeli s drugima. Njezina prva knjiga tako nije samo ostvarenje autorske želje nego i poziv čitatelju da zastane pred vlastitim iskustvima, odnosima i odlukama. A možda je upravo to i najvažnije pitanje koje ostaje nakon čitanja njezinih odgovora: koliko pažnje posvećujemo onome što pokazujemo svijetu, a koliko onome što svakodnevno postajemo?
O autorici
Dragica Raguž rođena je 25. listopada 1974. godine u Drežnici pokraj Mostara, u Bosni i Hercegovini. U Stolac se preselila 2001. godine, gdje je nastavila graditi obiteljski i profesionalni život. Zaposlena je u Domu zdravlja Stolac kao stomatološka sestra. Uz profesionalni rad i obiteljske obveze, ove je godine odvažno zakoračila i u hercegovačke književne vode objavivši svoj književni prvijenac.