Piše: Marija Tokić Miličević/MTMVox
Posljednjih su dana, kako u Bosni i Hercegovini tako i u svijetu, oči javnosti ponovno uprte u alpinizam. Nakon tragedija koje su obilježile ovogodišnju penjačku sezonu ponovno se otvorilo pitanje koliko je tanka granica između vrhunskog sportskog pothvata i pogibelji, koliko su lokalni vodiči važni za uspone na najviše svjetske vrhove te koliko je pravodobna odluka o odustajanju često jednako vrijedna kao i osvajanje vrha. Posebna pozornost pritom je usmjerena na Sherpe – pripadnike etničke grupe Sherpa iz visokoplaninskih predjela Nepala, koji već desetljećima predstavljaju nezamjenjiv dio gotovo svake himalajske ekspedicije. Njihovo iskustvo, znanje i sposobnost donošenja odluka često znače razliku između uspješno završene ekspedicije i tragedije.
O njihovoj ulozi, ali i o odgovornosti, povjerenju te vrijednostima koje alpinizam nosi, za MTM Vox govorio je bosanskohercegovački maratonac, triatlonac i alpinist Tomislav Cvitanušić, koji je 17. svibnja 2023. godine osvojio Mount Everest, najviši vrh svijeta.
Napojnica
Na komercijalnim ekspedicijama, pojašnjava Cvitanušić, penjači uglavnom ne biraju sami svog Sherpu. Njih dodjeljuje organizator ekspedicije, koji ih angažira i plaća. Tako je njemu kao penjački partner dodijeljen Phurba Sherpa. Koliko je njegov angažman bio plaćen, kaže, ne zna jer taj dio dogovora vodi organizator ekspedicije. “Ne znam koliki je točno iznos koji je organizator njemu platio i ne bih želio nagađati. Ono što znam jest da je, koliko god taj iznos iznosio, teško novcem adekvatno vrednovati posao, odgovornost i rizik koje Sherpe preuzimaju.” Objašnjava i kako je u Himalaji običaj da alpinist nakon uspješnog uspona svom Sherpi ostavi i dodatnu napojnicu. “Kada je riječ o usponu na najviši vrh svijeta, ona obično počinje od približno 2.500 američkih dolara, a može biti i veća, ovisno o mogućnostima penjača, njegovu odnosu sa Sherpom i zahvalnosti koju želi iskazati.” No, naglašava, kako njihov odnos se ne može svesti samo na novac. “Phurba za mene nije bio netko tko je samo obavljao ugovoreni posao. Bio je moj penjački partner i osoba kojoj sam u najzahtjevnijim trenucima povjeravao vlastiti život.”
Zajednički pothvat
Govoreći o povijesti osvajanja Mount Everesta, Cvitanušić podsjeća kako su novozelandski alpinist Edmund Hillary i Sherpa Tenzing Norgay, 1953. godine zajedno ostvarili prvi potvrđeni uspon na najviši vrh svijeta. “Mislim da je upravo riječ ‘zajedno’ najvažnija, jer simbolizira ono što svaki uspon na Himalaji zaista jest – zajednički pothvat.” Ističe kako je zapadni svijet desetljećima u prvi plan stavljao zapadne alpiniste, dok su Sherpe ostajale u njihovoj sjeni. “Predstavljani su kao pomoćno osoblje, iako su upravo oni postavljali rute i visinske kampove, nosili opremu i boce s kisikom te prvi ulazili u najopasnije dijelove planine. Bez njih većina himalajskih ekspedicija, a posebno komercijalni usponi na osamtisućnjake, ne bi bila moguća.”
Poštovanje
Cvitanušić smatra da rad Sherpi ni danas nije dovoljno vrednovan. “Ne mislim da su dovoljno plaćeni kada se uzmu u obzir rizik kojem se izlažu, njihova odgovornost, znanje i činjenica da često više puta u jednoj sezoni prolaze kroz najopasnije dijelove planine.” Dodaje kako mnogi zapadni penjači razmišljaju prvenstveno o vlastitom uspjehu, ne pokazujući dovoljno razumijevanja prema ljudima bez kojih tog uspjeha ne bi bilo. “Želim vjerovati da sam pripadao onoj, nažalost još uvijek malobrojnijoj skupini penjača koja je toga potpuno svjesna i koja prema Sherpama osjeća iskrenu zahvalnost i poštovanje. Ipak, smatra da se njihov položaj postupno mijenja. “Njihov doprinos danas se ipak više prepoznaje nego ranije. Sve češće znamo njihova imena, čujemo njihove priče i vidimo ih kao vrhunske alpiniste, a ne samo kao pratnju zapadnih penjača. Međutim, još uvijek nismo došli do razine priznanja i ravnopravnosti koju zaslužuju.”
Iskustvo
Na pitanje kada je postao svjestan koliko uspjeh ekspedicije ovisi upravo o Sherpama, Cvitanušić odgovara da se to ne dogodi u jednom trenutku. “To se na Everestu ne shvati samo u jednom trenutku, toga postajete svjesni gotovo svakoga dana.” Objašnjava kako organizam na velikim nadmorskim visinama funkcionira u potpuno drukčijim uvjetima. “Kada se nalazite na velikoj nadmorskoj visini, umorni ste, pothlađeni, koncentracija vam je smanjena, a svaka odluka može imati ozbiljne posljedice – tada iskustvo Sherpa postaje presudno.” Sherpa je taj koji, kaže, prati svaki detalj – disanje, potrošnju kisika, vremenske prilike i stanje penjača. “Često primijeti promjenu na vama prije nego što je sami postanete svjesni.”
Povjerenje i ego
Cvitanušić posebno pamti završni uspon prema vrhu, kada je u potpunosti osvijestio koliko ovisi o iskustvu i procjeni svog Sherpe. “Na završnom usponu posebno sam osjećao koliko ovisim o smirenosti, procjeni i iskustvu Phurbe. U takvim okolnostima nema mnogo velikih riječi. Postoje kratke upute, pogled, znak rukom i povjerenje da osoba ispred ili iza vas zna što radi. Upravo ta vrsta povjerenja ostala mi je među najsnažnijim uspomenama s Everesta.” Ističe kako javnost dolazak na vrh najčešće doživljava kao individualni uspjeh penjača, no stvarnost je sasvim drukčija. “Dok sam stajao na vrhu, bio sam potpuno svjestan da tamo nisam stigao sam. U tom uspjehu nalazili su se znanje, rad i rizik koji su preuzeli Phurba, glavni Sherpa Furba, vodiči, kuhari u baznom kampu te svi oni ljudi koji su postavljali užad i kampove, kao i cijeli tim ekspedicije.” Posebno naglašava da na planini poput Everesta ego vrlo brzo izgubi svaku vrijednost. “Ostaju međusobno povjerenje, odgovornost i sposobnost da poslušate osobu koja u tom trenutku zna više od vas.”
Komentari
Govoreći o nedavnim tragedijama koje su potresle alpinistički svijet, Cvitanušić naglašava da se nije javno oglašavao ni nakon tragedije na Elbrusu ni nakon one na Broad Peaku, upravo iz poštovanja prema stradalima i njihovim obiteljima. Smatra kako danas previše ljudi komentira događaje bez dovoljno znanja i informacija. “Živimo u vremenu u kojem gotovo svatko o svemu ima mišljenje i mogućnost da ga odmah javno iznese, bez obzira na to raspolaže li činjenicama i je li dovoljno kompetentan za temu o kojoj govori.” Naglašava kako ne želi sudjelovati u takvom načinu komunikacije. “Ne želim se utopiti u takav način komunikacije. Nisam od onih koji misle da se razumiju u sve i da sve moraju komentirati.” Dodaje kako činjenica da se popeo na Mount Everest ne znači da može donositi zaključke o svakoj nesreći. “Kada su ljudski životi izgubljeni, smatram da riječi treba birati posebno pažljivo.”
Preispitivanje
Cvitanušić kaže kako se nada da će tragedija na Broad Peaku potaknuti ozbiljno, stručno i odgovorno preispitivanje kulture ekstremnih ekspedicija. “Bojim se da se nakon svake velike nesreće neko vrijeme govori o sigurnosti, odgovornosti i granicama, a zatim pritisak rekorda, društvenih mreža, sponzora i osobnih ambicija ponovno postane jači.” Dodaje kako planina ne poznaje popularnost. “Planina ne poznaje slavu, broj pratitelja, novac ni prethodne rezultate. Ona ne pravi razliku između poznatog i nepoznatog čovjeka.” Ističe kako iskustvo može pomoći, ali nikada ne može u potpunosti ukloniti rizik. Kao najvažniju promjenu koja bi se što prije trebala dogodit, smatra način na koji društvo promatra uspjeh. “Odustajanje nije poraz, povratak bez vrha nije neuspjeh, a nijedan rekord i nijedna fotografija nisu vrijedni ljudskog života.”
Uspjeh
Iako mnogi nakon osvajanja Everesta očekuju da će krenuti prema još većim izazovima, Cvitanušić kaže kako svoj život ne želi pretvoriti u utrku za sve višim i zahtjevnijim vrhovima. “Svoj život ne želim pretvoriti u stalnu potrebu da prethodni uspjeh nadmašim nečim opasnijim, višim ili ekstremnijim.” Ističe kako Everest nije bio smisao njegova života, nego ostvarenje jednoga velikog sna. “Everest mi nije bio početak života niti njegov konačni smisao. Bio je jedan veliki san i važan dio mog puta.” Danas su mu, kaže, jednako važni zdravlje, obitelj, posao, sport, prenošenje iskustva i projekti kroz koje može pozitivno utjecati na druge ljude. Iako postoje planine i ekspedicije koje ga privlače, trenutačno ne želi javno najavljivati novi veliki cilj. “Naučio sam da se takve odluke donose mirno, nakon ozbiljne procjene motiva, rizika, obitelji, vremena i vlastitih mogućnosti.”
Poruka
Na kraju našeg razgovora Cvitanušić je uputio poruku mladima koji sanjaju o osvajanju najviših svjetskih vrhova. Ističe kako snove treba čuvati, ali ih nikada ne pokušavati ostvariti prečacima. “Najviši vrhovi ne počinju na Himalaji. Počinju na prvoj lokalnoj planini, u ranom ustajanju, disciplini, učenju, treniranju i prihvaćanju da će put trajati godinama.” Dodaje kako iskustvo treba stjecati postupno, bez preskakanja koraka. “Potrebno je stjecati iskustvo korak po korak, učiti od kompetentnih ljudi i poštovati planinu, vrijeme, vlastito tijelo i vlastite granice.” Upozorava da motiv za odlazak u planinu nikada ne smiju biti društvene mreže, dokazivanje ili pritisak okoline. Podsjeća da se u planinama odluke ne smiju donositi pod pritiskom ega. “Na planini odluku ne smije određivati pitanje koliko ste daleko stigli, koliko ste platili ili što će netko reći ako se vratite. Mora je određivati samo pitanje možete li se sigurno popeti i, još važnije, sigurno vratiti.“
Zahvalnost
Cvitanušić jednako važnim smatra i zahvalnost ljudima koji stoje iza svakog velikog uspjeha. “Mladima bi poručio da ne zaborave ljude koji im pomažu. Iza gotovo svakog velikog rezultata stoje obitelj, treneri, partneri, vodiči, liječnici, prijatelji i brojni ljudi čija se imena možda nikada neće pojaviti u medijima.” Za kraj razgovora ostavlja poruku koja najbolje sažima njegov pogled na alpinizam, ali i na život. “Vrh je samo polovica puta. Pravi uspjeh nije stati na najvišu točku, nego vratiti se kući živ, zdrav, zahvalan i, nadam se, kao bolji čovjek.”