Kada je 29-togodišnja Miriam Vollmeier započinjala svoj umjetnički put, nije ni slutila da će njezina strast prema vizualnoj komunikaciji i dizajnu prerasti u „Trag“, dokumentarni film koji istražuje identitet, pripadnost i migraciju osoba podrijetlom iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Umjetnički izazov i poslovni projekt
Rad na „Tragu“ nije bio samo umjetnički izazov, nego i organizacijski i poslovni projekt. Miriam je kombinirala uloge autorice, producentice i organizatorice, planirala budžet, logistiku i distribuciju filma, te pisala prijave za različite natječaje, kao i pažljivo planiranje troškova (oprema, putovanja, logistika). „Proces pisanja prijava na natječaje bio je važan dio projekta jer me naučio kako kreativnu ideju prevesti u strukturirani projekt s jasnim ciljevima, planom realizacije i održivom financijskom konstrukcijom.“, kaže Miriam za MTMVox, po ocu Njemica, rođena u malom bavarskom selu pored Ingolstadta, a po majci naše „gore list“. Majka joj je Hrvatica iz Bosne i Hercegovine, iz malog sela Kopaonice kod Orašja, na rijeci Savi.
Lekcija o slušanju
Miriam „Tragom“ pokazuje mladim autorima da strast, empatija i promišljena perspektiva mogu stvoriti djelo koje nadilazi ekran i ostavlja trajan dojam. Film je već prikazan u kinima u Kölnu, Stuttgartu i Ingolstadtu. „Što se tiče distribucije, odlučila sam film predstaviti kroz javne projekcije u kinima, uz razgovore s publikom, ali i kroz suradnju s kulturnim institucijama te potencijalne festivalske prijave. Time „Trag“ ne ostaje samo akademski rad, nego ulazi u širi javni prostor i postaje dio kulturnog dijaloga. Za mene je poslovna strana projekta bila jednako važna kao i umjetnička — jer održivost i profesionalna struktura omogućuju da film nastavi živjeti i nakon završetka studija.“, kaže Miriam te nam objašnjava kako je „Trag“ nastao u sklopu njezinog završnog magistarskog rada na studiju dizajna u javnom interesu (Public Interest Design). „„Trag“ je više od filma; to je lekcija o slušanju, razumijevanju i stvaranju prostora gdje intimne priče postaju univerzalne.“, ističe nam Miriam te s nama dijeli svoju intimnu priču.
„Napolitanka“
„Moja majka je u Njemačku došla 3. kolovoza 1989. godine posjetiti svoju sestru Dragicu, koja je studirala u Eichstättu. Međutim, taj posjet traje sve do danas.“, kaže Miriam, te dodaje kako je njezina majka najprije pronašla posao kao čistačica i tijekom tog razdoblja upoznala njezina oca. „Činjenica da mi je majka Hrvatica, a otac Nijemac, činila me jedinstvenom u mojoj brojnoj hrvatskoj obitelji, gdje su me često nazivali ‘Napolitankom’“, ističe Miriam. Objašnjava kako je naziv poznatog keksa postao svojevrsni simbol njezina identiteta. Također dodaje da je dugo bila jedna od rijetkih strankinja u bavarskom selu, zajedno sa svojom majkom i lokalnim svećenikom. „Ta mješavina dviju kultura oblikovala je moj pogled na svijet od malih nogu. Odrastanje između hrvatske topline i njemačke strukture naučilo me da identitet nije ili–ili, nego i–i. Naučila sam promatrati stvari iz više perspektiva i osjećati se kod kuće na više mjesta istodobno — ali ponekad i nigdje u potpunosti.“, ističe Miriam. Iako je, kako kaže, svoju hrvatsku obitelj viđala rijetko, njihova povezanost je uvijek bila snažna. „Svaki dolazak u Kopanice ili na Vis bio je povratak korijenima – jeziku, mirisima i pričama koje su me podsjećale tko sam. Istodobno, kao dijete koje je u bavarskom selu bilo ‘drugačije’, rano sam razvila osjetljivost prema ljudima koji se osjećaju između različitih svjetova. To je u meni probudilo otvorenost, empatiju i želju da gradim mostove između kultura, a ne zidove“, ističe Miriam. Objašnjava da je bakina sestra Janja udana za jednog Višanina. „Moji roditelji su ih posjetili, mislim da je to bilo 1993., i zaljubili su se u otok te tamo kupili malu kućicu. Kad sam se ja rodila, to je uvijek bio naš mali dom“, dodaje. Zbog toga Miriam ističe da „Trag“ nije samo priča o migraciji, već i poziv na slušanje i razumijevanje migracijskih osjećaja i sjećanja.
Kava u džezvi
Inspiracija za „Trag“ došla je iz svakodnevnog rituala: priprema kave u džezvi. „Kavu pripremam onako kako ju je radila moja baka — slatku i tanku. Počela sam razmišljati o tome koliko predmeti i svakodnevne geste nose više od svoje funkcije. Oni postaju nositelji sjećanja, pripadnosti i identiteta — tihi svjedoci migracije i promjene.“, kaže Miriam. Film je evoluirao od pojedinačnih priča do paralelne montaže u kojoj se glasovi i sjećanja isprepliću, stvarajući kolektivni prostor koji promatraču dopušta da osjeti intimnu povezanost s likovima. Miriam je protagonista, kaže, pronašla kroz osobne kontakte i preporuke, tražeći ne statistički reprezentativne, nego iskrene priče ljudi koji su spremni podijeliti svoje iskustvo i emocionalnu povezanost s predmetima koje nose sa sobom. “Film nije istraživanje o nekom, nego prostor koji gradimo zajedno,” ističe.
„Trag“ nastavlja putovanje
„Tema ‘doma’ za mene nikada nije bila samo geografsko mjesto, nego prije svega osjećaj — nešto što se gradi kroz odnose, iskustva i narative koje nosimo sa sobom. Kroz rad na „Tragu“ počela sam još dublje promišljati koliko identitet nije statičan, nego proces. Migracija pritom ne znači samo fizičko premještanje, nego i unutarnje pregovaranje između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što ostavljamo i onoga što stvaramo iznova.“, kaže nam Miriam. Iako trenutno završava master studij, Miriam planira nastaviti istraživati teme identiteta i migracije kroz prostorne i izložbene formate. Paralelno, „Trag“ će nastaviti putovanje kroz manje filmske festivale i kulturne platforme, stvarajući nove susrete s publikom i produbljujući dijalog o pripadnosti, domu i tragovima koje svi ostavljamo iza sebe. „Željela bih da „Trag“ nastavi svoje putovanje. Planiram se intenzivnije posvetiti istraživanju manjih filmskih festivala i kulturnih platformi gdje bi film mogao biti prikazan i ući u dijalog s novom publikom. Zanima me kako će se film razvijati kroz različite kontekste i kakve će nove susrete generirati. U ovom trenutku moj plan je zapravo ostaviti prostor za razvoj — i dopustiti da se sljedeći projekt oblikuje iz pitanja koja su se otvorila tijekom rada na „Tragu“.“, kaže nam Miriam.
Medij susreta
Mladima koji imaju želju snimiti svoj dokumentarni film poručuje: “Nije nužno imati klasičan put do dokumentarnog filma. Važno je razumjeti vlastitu perspektivu i iskoristiti je kao prednost. Film je medij susreta — različiti putevi do njega samo proširuju prostor koji možete stvoriti.” Inače, do 2018. godine Miriam je studirala komunikacijski dizajn na Hochschule für Gestaltung u Schwäbisch Gmündu (50 km istočno od Stuttgarta) te vizualnu komunikaciju na Arts Universityju u Bournemouthu u Engleskoj (50 km od Southamptona). Između ostaloga radila je u studiju Neue Projekt u Mainzu te u studijima Studio für Gestaltung i Res D u Kölnu, gdje se dodatno usavršavala kao dizajnerica komunikacija i izložbi. Njezin rad uvelike je usmjeren na tiskane materijale, oblikovanje izložbenih prostora i ulogu dizajna kao posrednika u društvenim kontekstima između prostora i ljudi.