Piše: Marija Tokić Miličević/MTMVox
U vremenu kada opera sve teže pronalazi put do mlađe publike, bariton Karlo Milićević vjeruje da rješenje nije u odricanju od tradicije, nego u pametnom približavanju umjetnosti novim generacijama. Mostarac s osječkom kazališnom adresom danas je jedan od prepoznatljivih glasova opernog ansambla HNK u Osijeku, umjetnik koji jednako uvjerljivo prelazi granice između opere, operete, mjuzikla i popularne glazbe. U razgovoru za MTMVox govori o svom glazbenom putu, izazovima operne profesije, važnosti glazbenog obrazovanja, balansiranju između umjetnosti i života te zašto mladima treba dati priliku da zavole Verdija i Puccinija.
-
Rođeni si u Mostaru, školovao se u Zagrebu, Dubrovniku i Mostaru. Jesu li te ti gradovi/ životne sredine oblikovali kao osobu i tvoj umjetnički identitet, na koji način?
Tako je. Budući da sam rođen u Mostaru, u kojemu sam proveo i najveći dio života, mogu slobodno reći da sam identitetski najviše upravo Mostarac, mnogim ljetima osunčan i bezbrojnim burama propuhan. Međutim, značajan sam dio djetinjstva proveo u Zagrebu i u Dubrovniku. Upravo tamo su nastali moji prvi glazbeni koraci; počevši od Klinaca s Ribnjaka, pa kroz Glazbene škole Vatroslav Lisinski u Zagrebu i Luka Sorkočević u Dubrovniku, sve do završetka niže i srednje glazbene naobrazbe u rodnome Mostaru. Može se reći da je rat u Bosni i Hercegovini bio najveći „krivac“ ovakvim glazbenim temeljima. Budući da sam u glazbu najprije zakoračio kao violinist, te kroz srednju glazbenu naobrazbu kao teoretičar, postavio sam si čvrste temelje za jednog svestranog glazbenika. Svaki je grad na mene ostavio poseban pečat, kojega s ponosom nosim kroz život.
-
Član si opernog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Kako bi opisao umjetnički razvoj koji si prošao tijekom svojih sedam sezona u HNK-u Osijek?
HNK u Osijeku upravo ulazi u posljednji dio svoje 119. sezone, dok je meni ovo tek sedma po redu. Trenutno smo u završnoj fazi rada na opereti Grofica Marica, što znači da su nam još preostale samo generalne probe, te premijera i reprizne predstave. Naše kazalište u jednoj sezoni ima tri glazbene i tri dramske premijere. Zanimljivo je da smo u ovoj sezoni imali najprije operu Nikola Šubić Zrinjski, zatim koncert popularne glazbe u simfonijskom ruhu, pod nazivom Pop-rock rapsodija, da bismo sezonu završili s operetom Grofica Marica. To dovoljno govori o svestranosti koju naše kazalište njeguje i na koju je osječka publika već odavno navikla. Tom sam se načinu rada dosta brzo prilagodio, budući da meni odgovara i popularni način izvođenja, pored klasičnog, opernog stila izvođenja, za koji sam se, na kraju krajeva, i školovao. Zbog toga popis mojih uloga u ovih sedam godina izgleda dosta šaroliko, što me pozicionira kao jednog crossover pjevača, te me kao takvog moje kazalište i tretira.
-
Kako izgleda svakodnevica jednog opernog solista?
Jedan dan kod mene trenutno izgleda ovako: buđenje u 6:30, priprema i odvoženje dječaka u vrtić, pripremanje ručka i jutarnja rutina pospremanja po stanu. Naravno, supruga i ja podijelimo ovaj posao pošteno! Nakon toga slijedi odlazak u kazalište, gdje imamo prijepodnevnu režijsku probu, na kojoj redatelj vodi glavnu riječ. No tu je uz njega obično i kompletan autorski tim – dirigent, koreograf, scenograf, kostimograf te cjelokupan izvođački ansambl. Na večernjim probama, kada je tu obično i kompletan zbor i orkestar, na probi nas bude barem osamdesetak. Svaki glazbenik je tu došao pripremljen, što kroz zajedničke probe, što individualno. Svaki savjestan član orkestra će se individualno usvirati, dok će se savjesni pjevač upjevati. To su osnovni preduvjeti za naše instrumente, da na svaki način dođemo pripremljeni za četverosatnu probu, kako jutarnju tako i poslijepodnevnu. Kod generalnih proba još na sve to nadodajmo šminku, frizuru i kostim i – voila!
-
Kada si prvi put osjetio da će opera postati važan dio tvog života?
Moram biti posve iskren, nikad se nisam u potpunosti opredijelio za operu, jer bi se u tom slučaju morao odreći svega ostalog. Ja sam pak osjetio snažnu potrebu da svoju vokalnu tehniku podignem na višu razinu, te da se po mogućnosti jednoga dana „skrasim“ u nekom kazalištu. Tada nisam ni mogao sanjati da ću u međuvremenu diplomirati pjevanje, te postati solist Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, istom kazalištu u kojem se svojevremeno „skrasio“ i naš slavni hercegovački bariton, nekadašnji operni prvak Ferdinand Zovko. Moj glazbeni put traje već preko dvadeset godina, a veliki dio tog puta pripada kazalištu, solo pjevanju i samoj operi. Ukratko, studij pjevanja sam upisao 2014., a već sam svoj operni debi doživio 2016. godine. Diplomirao sam 2019., a već 2020. godine postao magistrom pjevanja. Od tada sam član opernog ansambla HNK u Osijeku.
-
Tijekom školovanja surađivao si s više profesora solo pjevanja. Koje si najvažnije životne i umjetničke lekcije ponio od svojih mentora?
Postoji jedna vrijedna izreka da se od svakoga da nešto naučiti. I to je zaista tako. Svakom svom mentoru zahvaljujem za strpljenje, pedantnost i pedagošku izvrsnost. Oni pripadaju najranjivijem dijelu mojega putovanja, pa s razlogom predstavljaju i temelj moje vokalne tehnike. Dio su mojih uspona ali i padova, svake navježbane note i svake odrađene uloge. Kroz sve otpjevane projekte oni žive i progovaraju. Na svemu im hvala!
-
Tijekom studija bio si aktivan u solo, zborskom i klapskom pjevanju. Koliko su te različiti glazbeni izričaji obogatili kao izvođača?
Godine 2005. sam upisao Glazbenu pedagogiju. Kroz sve godine studija uključivao sam se u razne glazbene aktivnosti i projekte, pa bih lagao kad bih rekao da sam se bavio isključivo pjevanjem. Ali kroz sve što sam radio i što sam bio, najviše se isticao pjevač. Najprije zborski, zatim bendovski, pa klapski i komorni, da bi na kraju u potpunosti isplivao solist. Svaki glazbeni izričaj je u potpunosti dio mene. Upravo sam kao takav i najkorisniji svojem kazalištu i kao takvog me ovdje publika poznaje i cijeni. Primjerice, večeras kao zborski pjevač igram premijeru operete Grofica Marica, da bih već sljedeći tjedan igrao ulogu Levija, Sulejmanovog liječnika u operi Nikola Šubić Zrinjski. Zatim, par dana kasnije nastupam kao solist u koncertu Pop-rock rapsodija. Tako otprilike izgleda mojih desetak dana u kazalištu.
-
Nastupao si uz simfonijske orkestre, komorne ansamble i tamburaške orkestre. U kojem se glazbenom okruženju osjećaš najprirodnije?
Trenutno bih se od svih navedenih sastava osjećao najugodnije u onome s kojim nisam dugo surađivao. Uvijek volim tu svježinu, volim šarati između malih i velikih sastava, intimnijeg i snažnijeg pjevanja, uz razglas i bez razglasa… U svemu se tome zapravo jako dobro osjećam! Evo, danas sam jako raspoložen za neki renesansni a capella sastav!
-
Postoji li uloga koja te je posebno emotivno obilježila ili umjetnički promijenila?
Svaka je uloga ostavila na mene trag. Nakon svake odigrane uloge, poslije premijere si stavim crticu koja zapravo postaje sastavni dio mene. Sve su mi crtice različite i jednako važne, od manjih do velikih uloga. Dosad sam imao veliko zadovoljstvo biti solistom opernog, operetnog i mjuzikl repertoara. Doista sam sretan što sam imao priliku steći takvu širinu.
-
Kako gledaš na položaj opere u suvremenom društvu? Može li opera danas privući mlađu publiku?
Opera se danas doista nalazi u nezavidnom položaju. Malen je postotak ljudi koji imaju razvijen ukus za operu, a da ne govorimo o nekoj baroknoj ili klasičnoj operi. Ljudi su danas postavljeni na brz životni tempo, te im svaki film od tri sata predstavlja velik izazov. Film doduše možeš pogledati iz nekoliko pokušaja, a operu nikako ne možeš pauzirati. Mislim da je izazov pred svima nama — izvođačima, redateljima, marketingom i upravom — kako bismo održali operu na životu, no najveći izazov ipak leži na leđima učitelja glazbene kulture u osnovnim školama. Ako to rade ljudi koji vole svoj posao, onda imamo svijetlu budućnost. No, ako imamo ljude koji odrađuju taj neizmjerno važan posao isključivo za plaću, onda ćemo dobiti nestabilne kazališne temelje kod generacija koje nam dolaze. Stoga smatram da je neizmjerno važno privući mlade metodom „Od poznatog ka nepoznatom“, programima koji su prilagođeni njima, a koji istovremeno sadrže neizostavne kazališne elemente. Ta će se djeca iznova vraćati svojemu kazalištu, u kojemu im je od prvoga dana bilo ugodno. To će postati njihovo mjesto izlaska, dio njihovog identiteta i svakodnevice.
-
Koliko je danas izazovno ostati vjeran umjetnosti, a istovremeno odgovoriti na očekivanja publike i produkcije?
Ovo se pitanje upravo nadovezuje na prethodno. Smatram da ne smijemo robovati isključivo operi, jer je to siguran put ka elitizmu i snobizmu. S druge strane, čisto podilaženje publici također nije nikakvo rješenje, ili ako i jest, onda je još i lošije od samoga elitizma. Umjetnost svakako mora biti dostupna svima, samo ne u bilo kojem obliku. Podilaziti publici bi značilo u potpunosti prilagoditi kazališni sadržaj trenutnoj pop kulturi. Druga bi pak krajnost posve odbila publiku iz gledališta (što se često i znalo događati u kazalištima), zbog loše procjene na početku sezone. Zdravi balans, gdje će se publici u istoj sezoni ponuditi neki koncert popularne glazbe, sadržaj za djecu i mlade, matineje, adaptacije popularnih naslova – a s druge strane ipak onaj sadržaj visoke estetske i umjetničke vrijednosti, rezultirat će zadovoljnom starijom publikom, ali i onom mlađom, koju odgajamo i o kojima ovisi budućnost kazališta i umjetnosti općenito. Treba mladima dati priliku da zavole Verdija i Puccinija!
-
Kažu da opera traži iznimnu disciplinu i odricanje. Je li to istina? Što publika najčešće ne vidi iza jednog nastupa?
Publika najprije ne vidi barem pet godina studija i položenu audiciju, kako bi se uopće moglo biti članom opernog ansambla. Zatim, nakon što pjevač biva izabran za određenu ulogu u kazalištu, kreću najprije individualne pripreme, pa rad s korepetitorom i dirigentom, zatim probe s ostatkom ansambla. Kad je glazba sjela u glavu i u grlo, vrijeme je za početak režijskih proba, gdje rad s kompletnim ansamblom preuzima redatelj. Otprilike tri tjedna kasnije dolaze na red generalne probe, te na kraju i kruna višemjesečnih priprema – premijera predstave.
-
Tumačio si vrlo različite likove — od komičnih do ozbiljnih i dramatičnih. Koji tip uloga ti najviše odgovara? Zašto?
Svi mi naginjemo određenom tipu uloge. Pa čak i najveći filmski glumci, uz par izuzetaka, biraju sebi uloge koje će uvjerljivo prenijeti na platno. Ja sebe nikako ne smatram vrhunskim, niti pjevačem niti glumcem. Međutim, dogodi se, kada je redatelj izuzetno pronicljiv i sposoban, da uspijem napustiti svoju zonu komfora i posve se upustiti u nešto za mene posve novo i drugačije. Naravno, nakon brojnih proba, to postaje prirodno. A nakon brojnih odigranih predstava, taj princip postaje dio mog stalnog arsenala. Da poentiram, iako mi je prirodnija komedija, vremenom sam si osvijestio i ozbiljan dramski princip.
-
Postoji li uloga koju još nisi ostvario, a smatraš je svojim velikim umjetničkim izazovom ili snom?
Najveću sam već dobio i radit ću na njoj dok sam živ. Biti otac je nenadmašna uloga za jednoga muškarca. Trudim se biti što bolji i pravedniji. Dajem sve od sebe da mi posao i ostale životne situacije ne narušavaju naše zajedničke trenutke. Da dečki ne osjete da je tata umoran ili nervozan zbog posla. Koliko god ja volio svoj posao (a obožavam ga), to je na kraju dana ipak samo posao. Što se tiče kazališnih uloga, nemam neke velike želje. Budući da nisam u mogućnosti birati repertoar, želim samo da svakoj nadolazećoj produkciji ostavim svoj vlastiti pečat. Da iz mene progovara sve što je godinama uredno posloženo i utkano u moje biće. Sve svoje nadolazeće kazališne uloge doista jedva čekam!
-
Osam godina radio si kao nastavnik u glazbenoj i osnovnoj školi. Što po tvom mišljenju mladim pjevačima danas najviše nedostaje — prilike, sustavna podrška ili kvalitetno obrazovanje?
Mnoge sam učenike ispratio u srednju glazbenu školu. Ono što jednom nastavniku bude žao jest kada se učenik ili učenica, zbog nekakvih financijskih razloga, ipak odluči za nešto „perspektivnije“ od glazbe. Mnogi mladi ne dobiju pravovremenu podršku obitelji i društva, pa se tek tako odreknu svoje ljubavi i snova. Što se tiče prilika i obrazovanja, toga ima. Doduše ne u svakome gradu, ali gdje ima volje, ima i načina. Nije to nimalo lagan put. Svi veliki hrvatski gradovi imaju glazbene akademije, kazališta i vokalne mentore. Onaj tko ide srcem i tko nikad ne odustaje, a Bog mu je podario i nešto talenta, taj se ne treba bojati. Prilika će iskočiti prije ili kasnije. Postoje ljudi koji su se doselili u Zagreb te rade kao dostavljači ili konobari, dok istovremeno plaćaju sate pjevanja i pristupaju raznim audicijama za razne produkcije. Čovjek nikad ne treba prestati sanjati!
-
Je li teško sačuvati privatni mir i emocionalnu stabilnost u tvojoj profesiji koja traži stalnu izloženost i perfekcionizam?
To zaista jest izazovno, jer pjevač svoj posao uvijek nosi sa sobom. Na kraju krajeva, naš instrument je uvijek uz nas. Potpuno mi nevjerojatno zvuče priče o opernim pjevačima koji se danima štede za svoj premijerni nastup, te svoje glasove koriste samo na probama. Moram priznati da im uopće ne zavidim. Volim svoje dane, sa svim svojim izazovima. Život nije samo kazalište, niti smije biti. Smatram da je jedan uravnotežen privatni i poslovni dan izuzetno važan da bi osoba bila kompletna. Veliki dio posla se uvijek trudim odraditi upravo na radnome mjestu. Ali onaj ostatak uvijek nosim sa sobom, jer se glava ne može tek tako isključiti. Jednu sam večer, nakon iscrpljujućeg dvokratnog rada na obnovi jednog mjuzikla, probdio pola noći jer mi se u glavi odvijala kompletna predstava u stvarnom vremenu. To mi je istovremeno bila i prva glavna uloga, pa je time odgovornost bila najveća dotad. No, potvrda struke i što je još važnije, publike, uskoro je došla kao nagrada za sav trud i upornost.
-
Što bi poručio mladima koji ulaze u svijet pjevanja, opere?
Ponovit ću, jer to vrijedi bezbroj puta ponoviti. Čovjek nikad ne treba prestati sanjati! Nadodao bih da je važno ostati ponizan, ali se ne dati ponižavati. Biti postojan i iskren prema sebi i drugima, koliko vam god ljudi nudili upravo suprotno. Biti mudar, ali ne mudrovati na tuđu štetu. Ne zavaravati se mantrom da cilj opravdava sredstvo. Ukratko – budite pošteni, vrijedni i pravedni, pa čak i ako se ne isplati!
-
Kakvi su tvoji umjetnički i životni planovi u godinama koje dolaze?
Nemam velikih planova. Samo da ostanem zdravoga tijela i duha. Bog je dosad sve režirao kako treba i posve sam prepušten tom savršenom vodstvu. Važno mi je sačuvati glas i zdrav razum, te uz podršku svoje obitelji nastaviti svojim putem. Taj put nije bio lagan i očekujem da će tako biti i dalje. Radujem se svakom novom projektu, što u kazalištu, što izvan njega. Doživjeti starost uz ovu predivnu granu umjetnosti, a da se od iste nikad ne umorim, e to bi bilo doista lijepo!