Piše: Marija Tokić Miličević/MTMVox
Žaklina Orel opisuje sebe kao slobodnu dušu i zaljubljenicu u umjetnost. Putovanja su njezina velika strast. Ona su, kaže, lekcije o ljudima, životu, zahvalnosti i empatiji. Tijekom pandemije koronavirusa jedan joj je razgovor s mlađim kolegom zauvijek ostao urezan u sjećanje. Upravo zato danas svima poručuje: “Ne čekajte pravo vrijeme”.
Pouka iz pandemije
Dok su mnogi radili od kuće, ona je kao vojna osoba svakodnevno odlazila na posao. U automobilu s kolegama vozila se sa zaštitnim maskama, okružena, kako ističe za MTMVox, neizvjesnošću i strahom. Tada joj je jedan mlađi kolega rekao rečenicu koju nikada nije zaboravila. “Blago tebi, ti si se barem naputovala, vidjela svijeta i uživala… a ja nisam dalje od Hrvatske otišao. Što ako umrem, a nisam ništa vidio od života?” “Te su me riječi duboko pogodile. Tada sam još snažnije osjetila koliko su putovanja vrijedna jer uspomene koje nosimo iz tih trenutaka nitko nam ne može oduzeti”, kaže Žaklina te dodaje “Ne odgađajte. Ne čekajte savršen trenutak jer život je nepredvidiv. Putujte dok možete, jer ono što doživite i osjetite ostaje zauvijek dio vas.”
Nije do novca
Žaklina pritom ruši jednu od najčešćih predrasuda vezanih uz putovanja. “Ne putuje onaj tko ima novca. U životu sam upoznala ljude koji imaju puno na bankovnom računu, a na more odu tri dana godišnje. Nije do novca, vjerujte mi. Putuje onaj tko ima želju. Putuje onaj tko ima avanturistički duh. Putuje onaj tko nosi ‘skitarske cipele ‘.” Upravo su je putovanja, kaže, naučila koliko je svijet istodobno prekrasan i surov te koliko je važno cijeniti ono što imamo. Među destinacijama koje su na nju ostavile najdublji trag posebno izdvaja Egipat i Bugarsku.
Zemlja kontrasta
„Egipat je zemlja nevjerojatnih kontrasta“, kaže nam Žaklina. Prisjeća se Kaira, grada u kojem se u jednoj ulici nalaze luksuzne trgovine i dizajnerski butici, dok u susjednoj ulici ispred trgovine mirno leži stado ovaca. Taj spoj modernog i tradicionalnog, bogatstva i siromaštva, ostavio ju je bez odgovora na pitanje kako takvi prizori mogu postojati jedan pored drugoga u srcu velikog grada. S jedne strane očarali su je muzeji, veličanstveni Luxor koji naziva muzejom na otvorenom, piramide i Ramzesove grobnice ukrašene fascinantnim freskama. S druge strane, uz obale Nila, na njegovu najplodnijem tlu, susrela se sa ljudima koji žive u teškom siromaštvu. „U meni se tada rodilo pitanje koje me i danas prati – što se dogodilo civilizaciji koja je stvorila toliku veličinu i ljepotu, a danas se suočava s tolikim kontrastima i izazovima?“, ističe.
„Život je tu tih“
Snažne emocije probudilo joj je i putovanje kroz Bugarsku. Nakon prelaska granice kod Zaječara krenula je prema špilji Magura i Belogradčiku, gradu poznatom po impresivnim stijenama koje izgledaju poput golemih skulptura. No put do tog odredišta ostavio je sasvim drugačiji dojam. Predjeli kroz koje je prolazila djelovali su joj kao da su ostali zarobljeni u nekom drugom vremenu. Kuće su izgledale napušteno, a krajolik je ostavljao dojam zaboravljenosti. U jednom trenutku, kaže, imala je osjećaj kao da je život ondje stao. Tek kada je uz kuće ugledala male, uređene vrtove i posađeno povrće, shvatila je da ondje ipak žive ljudi. „Život je tu tih“, kaže Žaklina. Posebno ju je pogodio prizor mladih žena koje su na velikoj vrućini stajale uz cestu čekajući prolaznike kako bi zaradile za život. „Osjetila sam tugu i nelagodu. Pomolila sam se za njih i pitala se kakvi su njihovi životi, kakve sudbine nose i hoće li im netko oduzeti ono što toga dana zarade.“ U tim trenucima, kaže, osjetila je duboku zahvalnost za vlastiti život i sve ono što mnogi svakodnevno uzimaju zdravo za gotovo.
Surov i lijep
Dolazak u Belogradčik i pogled na monumentalne stijene ponovno ju je podsjetio koliko svijet istodobno može biti surov i nevjerojatno lijep. „Sretna sam što su moje oči vidjele tu ljepotu.“, ističe Žaklina te dodaje da bi svatko trebao putovati jer tek, kako kaže, kada čovjek vidi i raskoš i težinu života u različitim krajevima svijeta može istinski naučiti cijeniti vlastite blagoslove. „Uvijek sam mislila da putujem kako bih vidjela ljepotu svijeta, ali sam shvatila da me jednako, ako ne i više, dotiču teže strane života koje susrećem na tim putovanjima.“ Kaže da je upravo kroz takva iskustva spoznala koliko je osjetljiva na ljude i njihove sudbine te koliko snažno proživljava prizore siromaštva, nepravde i teških životnih okolnosti.
Tihi plač
Među mjestima koja su na Žaklinu ostavila snažan dojam nalaze se i Meteori u Grčkoj. „Nevjerojatan je osjećaj biti tamo, među samostanima izgrađenima na vulkanskim stijenama.“ A od svih gradova koje je posjetila posebno izdvaja Rim. „Fantastičan grad. Bila sam u Italiji više puta i kada bih mogla birati, preselila bih se u Italiju.“ A jedno od najdubljih iskustava doživjela je u Bazilici Presvetog Srca Isusova na pariškom Montmartreu. Nakon što je uživala u pogledu na Pariz, koji se s platoa ispred bazilike pruža kao na dlanu, ušla je u crkvu, pomolila se i ostala sjediti promatrajući njezinu unutrašnjost. Pogled joj je privukao veličanstveni mozaik Isusa sa zlatnim srcem. „Dok sam ga promatrala sa strahopoštovanjem, suze su mi počele kliziti niz lice. Tihi plač prerastao je u jecaj.“ U tom trenutku, kaže, pred očima joj je prošao cijeli život – djetinjstvo, mladost i sva iskustva koja je nosila u sebi. „Svu tugu koju sam godinama skupljala, toga sam dana isplakala i pustila iz sebe. Bila je to prava katarza.“ Nakon toga osjetila je dubok unutarnji mir i zahvalnost. „Shvatila sam da je zahvalnost temelj svega. Ponizno srce koje prepoznaje darove života otvara vrata novim blagoslovima.“ Upravo zato svoju djecu nastoji učiti zahvalnosti, radovanju tuđem uspjehu i prepoznavanju dobrih stvari u životu. „Kada savladamo te životne lekcije, u naš život dolaze mir, blagoslov i istinsko ispunjenje.“, poručuje Žaklina čitateljima MTMVoxa.