Piše: Marija Tokić Miličević/MTMVox
Iza njegovog poslovnog imena ne stoji samo poduzetnička intuicija već i iskustvo čovjeka koji je kroz godine prolazio kroz uspone, rizike, krizne odluke i kontinuirano prilagođavanje tržištu. Modričanin Edin Islamović već više od dva desetljeća gradi poduzetnički put u Beču, razvijajući poslove u različitim sektorima. Pored poslovnog angažmana prepoznat je i po aktivnom doprinosu bosanskohercegovačkoj zajednici u Austriji.
Za MTMVox iskreno je govorio o svom poslovnom putu, riziku, mentalnoj snazi te o razlikama između balkanskog i austrijskog načina poslovanja. Dotakao se i izazova poslovanja s prijateljima, ali i toga kako danas definira uspjeh.
Islamović je mladima, koji žele zakoračiti u svijet poduzetništva poslao i vrijedne poruke, a otkrio nam je i svoje buduće pothvate – kako na poslovnom tako i na kulturnom planu.
-
Gospodine Islamoviću, tijekom više od dvadeset godina poduzetništva u Beču gradili ste i još uvijek gradite poslove u različitim djelatnostima — od trgovine, telekomunikacija, ugostiteljstva, apartmanskih smještaja do energetskih servisa. Na temelju kojih kriterija procjenjujete da neka poslovna ideja ima dugoročnu održivost i potencijal za rast?
Iskreno govoreći, na samom početku nakon dolaska u Beč vrijedilo je pravilo ‘daj što daš’, samo da se nešto radi i zaradi novac za preživljavanje sljedećeg mjeseca. Budući da sam odrastao u obitelji koja je imala vlastitu tvrtku, neprestano sam tražio opcije i mogućnosti kako bih što prije počeo raditi za sebe i razvijati vlastite poslovne ideje. Nakon dolaska u Beč, naš prvi obiteljski poslovni korak bila je gastronomija jer smo se tim poslom već bavili u Bosni i Hercegovini. Kasnije sam, upoznavanjem okoline, novog tržišta te aktualnih potreba, pronašao nove poslovne mogućnosti. Telekomunikacije su bile moja ljubav početkom 2000-ih godina te sam u tom sektoru vrlo uspješno poslovao sljedećih 16 godina. Nešto prije početka pandemije Koronavirusa osjetio sam da je najbolje razdoblje u prodaji mobilnih telefona u blagom padu. Zbog toga sam se postupno iz telekomunikacija prebacio na poslovanje s nekretninama. Novac od prodaje prodavaonica mobilnih uređaja investirao sam u kupnju više nekretnina u Beču te sam smještajne kapacitete počeo oglašavati na platformi Booking.com za bečke turiste. Time bi moj zaključak bio da ne postoje fiksni kriteriji. Pri odabiru novih projekata čovjek se mora voditi vlastitom poslovnom intuicijom. Osobno sam uvijek imao želju za novim poslovnim pothvatima koji su mi se činili privlačnima, ali isključivo uz dobru pripremu, jer je loša priprema zapravo priprema za neuspjeh. To sam svojedobno osjetio i na vlastitoj koži.
-
Kada danas pogledate svoj poduzetnički put, što je bilo zahtjevnije — zaraditi prvi ozbiljan kapital ili očuvati mentalnu stabilnost?
Nisam siguran, ali s ove vremenske distance mislim da je tada bilo lakše postići prve velike uspjehe jer se, uz faktor sreće, u posao ulazilo lakše i bez previše razmišljanja. Bili smo mladi, bezbrižni i s tog je stajališta svaki, pa i najmanji uspjeh za mene bio velik i značajan za predstojeće poslovne korake. Čovjek kasnije puno više brine i vodi poslove bez velikih rizika kako bi očuvao postojeće stanje i zadržao zarađeni kapital. Stoga je odgovor na ovo pitanje – ovo drugo. Teže je održati mentalnu stabilnost.
-
Što ste o ljudima naučili tek kada ste počeli voditi ozbiljne poslove?
Budući da sam prve ozbiljne poslove vodio s velikim svjetskim telekomunikacijskim koncernima Orange i Drei, automatski se nameće odgovor da sam od stranaca naučio najvažnije stvari o poduzetništvu. O ljudima sam već imao izgrađeno mišljenje jer sam tada imao oko 28 godina. Međutim, radom sa spomenutim koncernima naučio sam raditi na puno višoj razini nego do tada. Neki se poslovi uče i nauče, pa ih kasnije obavljaš polumehanički, ali učenje o ljudima neprekidno se ponavlja jer je to znanost sama za sebe.
-
Vaši projekti razvijali su se kroz različita partnerstva i suradnje. Koliko je teško dugoročno očuvati povjerenje među poslovnim partnerima kada u priču uđu ozbiljan novac i veliki rizici?
S partnerima s kojima sam surađivao, posebice s velikim tvrtkama, povjerenje se stječe postupno, sa svakim sljedećim uspješno završenim projektom. To povjerenje raste iz dana u dan. Kasnije se ono pretvara i u svojevrsno poslovno prijateljstvo. Tu količina zarađenog novca ne igra veliku ulogu, jer je obično veliki novac u opticaju. Kada se rade zdravi poslovi s unaprijed dogovorenim uvjetima, gdje vlada vladavina prava i zakoni te štite, onda o povjerenju za veliki novac i ne razmišljate previše, jer će te ga dobiti sto posto.
-
Tijekom godina pokrenuli ste više poslovnih projekata. Otvaranje novih tvrtki, ali i gašenje onih koje nisu bile isplative ili dugoročno održive, sastavni je dio poduzetništva. Koja je bila najrizičnija poslovna odluka koju ste donijeli?
Najrizičnija poslovna odluka je bila da se povučem s tržišta mobilne industrije i prodaja mojih šest prodavaonica mobilnih uređaja, jer sam ipak u tom biznisu do tada stekao najveći kapital i imao dugu i više nego uspješnu poslovnu karijeru, imao sam neku sigurnost. Ali ‘stomak’ mi je signalizirao da je vrijeme da se raziđemo i da započnem nešto drugo. Rast fiksnih troškova poput personala, smanjen interes novih kupaca za nove modele mobitela mi je bio signal i znak da nešto trebam mijenjati. To su razlozi zbog kojih sam izašao iz tog biznisa. Bio sam među prvima koji su se odlučili na taj korak. Poslije mene je to uradilo još njih par.
-
Kako na vrijeme prepoznati trenutak kada tvrtku treba ugasiti, umjesto nastaviti ulagati resurse u poslovanje koje nema održivu perspektivu?
To je individualna odluka i svaki trenutak se razlikuje od sljedećeg. Imao sam projekte gdje sam nakon tri mjeseca shvatio da sam pogriješio i da trebam izići iz toga. Nekada je razlog bila poslovna ideja koja nema perspektivu ili dobar koncept, ali nekada razlog su bili ljudi s kojima sam te projekte započeo. Nekada oboje!! Nažalost.
-
Koliko je teško održati jednaku razinu kvalitete kada posao raste na više lokacija i kroz više djelatnosti?
To je vrlo teško i zato više nikada ne bi radio takve poslove sam. Poslovni rast na više lokacija, po meni ima samo budućnost ako se radi s dobro odabranim partnerima gdje je svako zadužen za jednu lokaciju i gdje se svatko brine samo o toj lokaciji i preuzima odgovornost na sebe.
-
Mnogi pokrenu posao, ali ne uspiju ostvariti dugoročni rast. Što je, po Vašem mišljenju, ključno za stabilan i održiv razvoj poduzeća?
Odgovor je sličan kao i na prethodno pitanje. S poslovnim rastom, mora rasti i tim s dobro podijeljenim obavezama. Šef ostaje kao menadžer koji svakodnevno sa svojim timom koordinira svakodnevni razvoj firme. Paralelno s time, svaki član tima preuzima i 100 posto odgovornosti za dio kojim se bavi i upravlja.
-
Koliko uspjeh s vremenom mijenja čovjeka — privatno i poslovno?
Čovjek se s godinama mora mijenjati. Uspjeh mijenja čovjeka, ali ego ne smije biti veći od poslovnog uspjeha i mene kao osobe. Poslovni uspjeh stvara samopouzdanje i financijsku sigurnost. To su pozitivne promjene i ne treba se stidjeti to priznati. Ali ako te uspjeh odvede krivim putem, pa postaneš bahat i loš čovjek… e onda je bolje da nisi ni uspio.
-
Koja je, po Vašem mišljenju, ključna osobina bez koje nije moguće dugoročno opstati u poduzetništvu?
Čovjek na početku poslovne karijere mora u sebi prepoznati je li tip čovjeka koji je predodređen biti samostalan ili je više osoba koja je dobar ‘šaraf’ u nekoj dobroj ‘mašini’ kojom neko drugi upravlja. Ni toga se ne treba stidjeti, jer nije svatko rođen kako bi preuzeo odgovornost i za sebe i za sve svoje uposlenike. Kada to odlučiš i kreneš, kada osjetiš uspjeh, plodove odricanja i vremena koje si uložio i u sebe i u druge, tek onda možeš računati na neko dugoročno poslovanje i uspjeh u ovom surovom poslovnom svijetu.
-
Nakon svega što ste prošli kroz poslovni život, kako danas definirate uspjeh?
Uspjeh je relativna stvar, baš kao i želje. Svatko ima drugačije želje i svatko s vremenom drugačije doživljava uspjeh. Moj su uspjeh moja zdrava i stabilna obitelj, mojih troje djece, moja majka ali i kvalitetni ljudi koji me okružuju i s kojima i dan-danas radim i učim. Moj najdraži poslovni uspjeh u posljednje vrijeme jedan je od mojih zadnjih projekata, Coffeewerk. Njega sam pokrenuo zajedno s Kristinom Antić – Tinom, koja je moja poslovna partnerica i lice Coffeewerka, bez koje ovaj projekt ne bi bio ni blizu ovome što jest. Uživam svako jutro u Coffeewerku ispijajući svoju prvu kavu i gledajući kako projekt postaje sve kvalitetniji i bolji, i to zahvaljujući zdravoj ideji koju smo dugo planirali, a onda i realizirali zajedno s našim prijateljem Nikolom Đakovićem. Jedno veliko hvala oboma za to. I da, vrijeme! Slobodno vrijeme koje čovjek ima za sebe također je uspjeh. To ne smijemo zaboraviti. Moram priznati da ga nemam baš puno, što znači da se moram još potruditi i na tome polju.
-
Koji je najbolji poslovni savjet koji ste ikada dobili, a koji je najlošiji?
Bravo. Baš dobro pitanje. To me nitko još nije pitao i nisam o tome razmišljao. Vjerojatno znate i sami da su naši ljudi skloni davanju savjeta čak i kad ih ne tražite i vjerujte mi da ih je bilo mali milijun i dobrih i loših. Jedan od najboljih je prijedlog mog prijatelja da novac od prodaje trgovina mobilnih uređaja investiram u apartmane – Eddies Apartmane koje sada posjedujem. I sam sam to želio, ali moram priznati da me je on osnažio i dao mi baš dobre informacije koje su mi pomogle da donesem tu odluku. Najgoreg savjeta se ne sjećam iako ih je bilo više nego dobrih. Jer nekako mi uđu i odmah izađu iz uha. I to neka bude neki moj mali savjet za sve one koji se bave biznisom. Upravo sam se sjetio jednog, jedan veoma uspješan čovjek mi je predložio da skupa uđemo u biznis s košuljama, da šijemo debele zimske flanelne košulje, ali u havajskom stilu. Čovjek je milijunaš. 🙂
-
Koji trenutak u karijeri Vas je najviše testirao kao osobu i poduzetnika?
Jedno partnerstvo u jednom projektu prije par godina, s meni veoma dragom i bliskom osobom me baš, baš testiralo. Iz želje da pomognem, nisam se vodio dobrom poslovnom idejom i činjenicama. Naravno projekt se neslavno završio. Ostao sam bez vrlo dobrog prijatelja i s malo većim minusom na računu. Zaključak. S prijateljima u biznisu samo izrazito poslovno – nikako jaranski i prijateljski. Tu se pet puta mora više paziti jer je ulog i prijateljstvo.
-
Što ste osobno morali žrtvovati kako biste došli do razine na kojoj ste danas?
Mislim da je to brak. Bili smo 16 godina skupa i radili svaki dan zajedno. Je li radi toga došlo do nekog prezasićenja ili su neki drugi faktori krivi za to? Ne znam. S druge strane, da nismo skupa i toliko radili možda ne bi ni bio sada tu gdje jesam. Eto izvucite sami pouku.
-
Poslujete između austrijskog i balkanskog tržišta. Koje su najveće razlike u poslovnoj kulturi i načinu rada između ta dva tržišta?
Poslovne razlike su ogromne. Moja je prednost što sam se kao poduzetnik poslovno oblikovao u Austriji, pa mi je zbog toga lakše razumjeti i prilagoditi se različitim načinima rada kada poslujem na Balkanu. Ne bih rekao da je jedan model nužno bolji ili lošiji od drugog —jednostavno su drugačiji i rezultat su mentaliteta, navika i poslovne kulture koja se godinama razvijala. Osobno više preferiram austrijski način poslovanja, gdje postoji jasnija granica između privatnog i poslovnog života. Ipak, najveće razlike vidim prvenstveno u ljudima, njihovim karakterima i pristupu poslu.
-
Što bi mladi poduzetnici morali razumjeti o riziku prije nego što pokrenu vlastiti posao?
Kao što sam već rekao, mladi moraju odlučiti jesu li spremni uložiti svoj novac u neku ideju i raditi dvostruko više od svojih prijatelja koji su zaposleni u firmama. No, moraju biti spremni i na rizik da mogu sve izgubiti. Ako jesu – onda neka krenu.
-
Što biste savjetovali mladim ljudima koji žele uspjeti u Austriji ili zapadnoj Europi?
Poslovni savjet koji bi im dao je taj da dobro razmisle u što ulažu svoj novac i vrijeme. U vrijeme kada sam ja počinjao nije bilo umjetne inteligencije, kripto valuta i sličnih stvari. Savjetujem i svojoj djeci da idu tim putem jer mislim da je to sada trenutno najisplativija investicija. Plus – fleksibilan si. Treba ti Laptop, WiFi i možeš raditi od bilo gdje.
-
Ono što Vas izdvaja od drugih poduzetnika jest Vaš aktivan doprinos kulturnoj bosanskohercegovačkoj zajednici u Beču. Kulturna platforma koju ste osnovali sljedeće godine obilježava deset godina postojanja. Koje biste projekte i inicijative nastale kroz rad platforme posebno izdvojili?
Hvala na ovom pitanju. Da, već skoro deset godina radim paralelno na održavanju kulturnog života naših ljudi u Austriji i Beču. U tih deset godina sam organizirao veliki broj kazališnih predstava i koncerata. S ponosom mogu reći da sam surađivao s velikim brojem umjetnika među kojima su pjevači Amira Medunjanin, Božo Vrećo, Darko Rundek i Haustor, Dino Šaran, Edo Maajka i drugi. Od glumaca bi izdvojio pokojnog Mustafu Nadarevića, Emira Hadžihafizbegovića, Mirjanu Karanović te poznatog televizijskog voditelja i satiričara Zorana Kesića. Ali nekako sam najponosniji na činjenicu da 29. studenog 2026. godine u Beč dovodim divu ex-Yu glazbe, Josipu Lisac.
-
Za kraj, kako vidite svoj profesionalni i poduzetnički razvoj u narednih deset godina? Postoje li novi poslovni ciljevi, projekti ili područja kojima se posebno želite posvetiti?
Moj aktualni projekt na kojem radim je platforma billigstrom.4you.at, kojega sam pokrenuo s jednim poslovnim partnerom. Moj poslovni partner Emir Hrvo je već bio u toj branši pa sam ja taj koji trenutno uči. U sljedećih godinu-dvije dana taj će projekt sigurno biti u fokusu dok se ne razvije i ne postane profitabilan biznis. Ali, ovakav kakav jesam, ne bi me čudilo da uđem i u neke nove projekte. Bitno mi je samo da ne iziskuju puno ljudi – personala. Možda bih išao na neku vrstu Eddies Consultinga, jer mislim da mogu svoje znanje i iskustvo ponuditi novim mlađim poduzetnicima. Volio bih također da jedan novi projekt bude s nekim od moje troje djece. Najstarija kći Henna, sada ima 17 godina pa će vjerojatno ona biti prva s kojom ću o tome popričati. Čekat ću neku njihovu inicijativu i ideju jer mislim da ću i ja vrlo brzo moći nešto naučiti od njih. Ali za njih prvo ide studiranje jer to je osnova da bismo mogli surađivati. To mi moraju obećati. No, već sad znam što bih volio da bude moj zadnji projekt – jedna mala kućica u okolici Rovinja s pogledom na more, u kojoj ću sa svojom životnom partnericom uživati do kraja ove moje životne balade.